| < | rujan, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Igre.hr
Igrajte najbolje online igre i igrice
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
zbrdazdola.com
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Za vrhunske prevoditeljske usluge obratite se stručnjakini na
www.prevoditeljica.biz
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
Kako me nađoste
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Od svih tih silnih vlakova
- 12:56 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
-Idem ja sići nakratko, tko zna kad ćemo sljedeći put moći šetati Kninom. - Ajde, samo pazi da ne ostaneš, vlak kreće za pet minuta. Ovaj sasvim prozaičan dijalog dogodio se prije otprilike točno dvadeset godina, u vlaku koji je iz Šibenika vozio prema Zagrebu, između tad već dva bivša mornara, također bivše JRM. Bio je čak mislim zadnji dan kolovoza, kraj najpotraćenijeg ljeta u životu, a odvijao se između mene i mog prijatelja Igora, Mariborčanina, a vezalo nas je to što smo se tog dana "skidali" iz te nesretne vojske, koju smo zajedno služili. Tih dana sranje je već pomalo tinjalo, uvodna vatrica za najveći roštilj u našem dvorištu ikada, a prvi balvani su već ulazili u povijest domaćih cestovnih putovanja. Slučajna rečenica iz vlaka izgovorena je zapravo u pukoj šali, a pokazala se naposlijetku proračanskom. Vlak je, ako se ne varam, vozio još jedva koji dan, a zatim su barikade postala naša realnost i stanje svijesti, svima nama na ovim prostorima na sljedećih nekoliko godina. Zapravo, vjerojatno su još uvijek negdje skrivene, jer balvana se(pogotovo u svom oku) najteže riješiti. I uistinu sam sišao, popiti vode na kolodvorskoj slavini. Iza mene je bio neki čudan lik u željezničkoj uniformi s bradurinom do pol vrata. Na trenutak sam imao neugodnu asocijaciju, jer je u zraku nešto već čučalo neko vrijeme, pa sam zaključio da je ipak pametnije popeti se u vlak, iako je brada možda bila puka slučajnost. Ali u svijetu kojem sam odrastao, ja sam navikao da me vlakovi vode na mjesta na kojima sam i naumio dospjeti, a tada ništa drugo osim Zagreba nije imalo smisla. Uostalom, možda zbog vestern filmova ili generala Custera, imam otpor prema toponimima u kotlinama. Pozdravio sam se naposlijetku na zagrebačkom glavnom kolodvoru sa Igorom koji je produžio k svom Mariboru, velikim drugarom iz vojničkih dana, vjerojatno ponajboljim, a on je obećao da će doći na zagrebački koncert Bowieja, koji je trebao biti za koji dan. Nije se pojavio i zapravo tada sam ga vidio zadnji put. Poslije sam ga nazvao jedan dan da čujem kako je ali mi je njegov otac rekao da je već "otplovio". Igor je naime bio, a pretpostavljam da još uvijek jest, pomorac, a brodovi su se ipak pokazali pouzdaniji od vlakova. S obzirom na sve što se poslije događalo, sasvim ga razumijem. S nama je bio još jedan dečko, negdje iz Brezovice. Njegov otac je došao pred njega i, kako to dolikuje kad ti se sinovi vrate iz vojske, odveo nas na pivu u kolodvorsku birtiju. Nikad neću zaboravati taj osjećaj ljetnog zagrebačkoj predvečerja koje se tada učinilo ljepše nego ikad prije, baš zato što je svima drugima bilo toliko divno uobičajeno. Pijem pivu na mjestu gdje je inače domaći nikad ne piju, i gdje je nikad više neću piti, zagledan u Tomičin spomenik ispred mene. Zagreb se doimao poznato kao stari prijatelj, no istodobno i neobično nov kao da samo mene čeka, jer mu baš jedino ja falim u njegovim zbunjujućim gradskim noćima. Deja vu i presque vu u jednom. Već viđeno i nikad viđeno, skinuo sam jebenu uniformu i svijet je opet postao moja igračka. Počinjao je rujan devedesete i činilo nam se da ništa ne može jednu mladost pokvarit, usprkos idiotskoj pjesmi Prljavog kazališta. Samo, jebi ga, moglo je. A nije da nije bilo naznaka, još tamo dok sam nosio mornarsku uniformu vojske kojoj je bio jedini cilj da ratuje sama sa sobom. Npr. kad nam je stariji vodnik odjednom rekao da "više ne moramo slušati vijesti" tj. da je možda bolje da ih uopće ne gledamo, iako su se do tada trebali voditi čak i bilješke prilikom gledanja večernjeg Dnevnika(pohabana zelena bilježnica). Znao sam umirati od smijeha kad bi npr. stanoviti Krasniqi, koji jedva znao par riječi onog tada još zajedničkog jezika buljio u Agbabu ili Levaka i pokušavao shvatiti išta od njihov pravocrtnih dnevnopolitičkih izvještaja. No ja sam(uvijek sam imao oko za znakovite detalje) zapamtio kad je jednom baš taj stariji vodnik, inače Hrvat, gledajući dnevnik, u trenutku toj prostoriji na brodu nije bilo nikog osim mene i njega, na neku Račanovu repliku na onom famoznom kongesu SKH koji su napustili hrvatska i slovenska delegacija samo promrmljao sebi u bradu - Opet će ga napasti. Djelovalo je nekako znakovito, iako sam ja imao samo neodređenu predožbu šta se to zbiva. Kao da mi je htio nešto reći, a imao sam i osjećaj da taj čovjek pomalo skužio da je na krivom mjestu i da je promašio životni poziv. I da smo, svi mi zapravo tamo već duže na krivom mjestu, koje god nacije bili. Baš kao na onoj zlokobnoj želejzničkoj stanici. Uostalom briga mene, pa ja sam htio samo odbrojati svoje vojničke dane, vratiti se svojim pločama i koncertima, svojim ulicama, svojoj ekipi čiji je alkoholni potencijal već jako obećavao(ostvareno). Kongres? Ajte molim vas, meni najdraži Kongres ikad je bila istoimena sarajevska grupa pokojnog Aljoše Buhe, čija će prva verzija Predinovih Zavrijelih trombeta ostati nenadjebiva. A onda se uskoro, u kutu televizora, pojavio taj lik u džemperu sa socijalnim naočalama ala Woytek Jaruzelski, džemperom i prijekornim pogledom. Naočale je zamijenio šminkerskijima- skandinavskog stila, džemper fino po mjeri krojenim odijelima, ali taj pogled je ostao, isti onaj kojim nas je streljao sljedećih deset godina. Političar koji možda i voli svoj narod, ali zato prezire njegove ljude. I onaj bankar u sivom odijelu koji je nešto urlao na Gazimestanu, za što sam ja prvo mislio da je neka srednjeazijska sovjerska pokrajina. Šugave li geografije, meni je bila draža ona Bajagina-pozitivna. I u jednom trenutku, vidi vraga, u šibenskom zaljevu zavijorila se hrvatska zastava. Ja sam tad već bio manga i đomba, pa umjesto na brodu radio na prijavnici, mašala posla i ta činjenica u meni nije izazivala nikakav poseban osjećaj. Uostalom, približavao se kraj roka, sve drugo me nije zanimalo. Palo mi je samo na pamet ono Rundekovo "ja sam bio pogrešan ispod svih tih zastava što vijore" iz Šala od svile. Meni su oduvijek draže bile prvo pjesme, pa riječi, a znamenje bi dolazilo tek debelo na kraju. Nemam ništa protiv zastava, sve dok se ne udruže s trubljama. A i ne volim zviždati marš, zapravo radije zviždim u sebi. No čini se, da je pjesma opet bila u pravu. Pa onda stanoviti Nedžad iz Travnog koji je po cijeli dan na hodniku slušao "Ustani bane", koju sam ja tad skoro prvi put i čuo (što ćete ja sam u to vrijeme- pomislite paradoksa- na adresu vojne pošte uredno naručio kazete Sex Pistolsa od neke polupiratske slovenske firme koji su se reklamirali u beogradskom magazinu Ritam, i kazete su najnormalnije stigle, bez pregleda, bez ičega). Ili pak s druge strane nekoliko momaka iz južne Srbije, koji su se uporno družili isključivo među sobom i nešto šuškali, a jedan od njih nalljepio je na škafetu znak četničke dinarske divizije, objavljen u nekim novinama. I nitko mu nije rekao ništa. Na škafeti četnički znak, u jebenoj JNA?? U isto vrijeme dok iz hodnika trešti Ustani Bane pjesma zbog koje se svojedobno, kažu, išlo i u zatvor na hlađenje? Stvari su postali nekako začudne, barem meni kojeg su učili da su ustaše i četnici žešći ljigeri. A isto vrijeme David, Igor i ja uz gitaru smo pičili Purple i Creedence i samo čekali da sve to prođe. Čekali su nas naši gradovi i svijetovi koji smo mislili da smo zacrtali. Možda jesmo, možda nismo, ali JNA je se ipak po ipak nečemu pokazala iznimno korisna. Naime saznali smo da definitivno nismo svi isti i da nas, zastavima i grbovima kakve god boje i oblika oni bili, međusobno uvijek dijele provalije. Ideologije služi da bi održavale neodrživo, skup pojedinica koji su na jednom mjestu zato što se nekom budalastom vladaru tako prohtjelo, a ne zato što smo sami želji tamo biti. Zapravo ako mogu birati, ja bih u gomili bio samo na koncertu, inače se osjećam malo skučeno. Bojim se, naime, da me neko ne mune laktom u rebra. A u gomili, kreteni uvijek imaju prednost. Inače, oni koje vele da te vojska nauči disciplini, radu i pravim vrijednostima u životu, laže kao pas. Vojska te samo nauči, kako što efikasnije svirati kurcu i kako što efektnije gubiti vrijeme. Što je najčešće teško iskoristivo, iako to ponkead radimo. Uglavnom, trebali smo sve skužiti na vrijeme, ali nam se jebalo, pa nismo. A tko bi i to mogao, s Bowijem koji me je čekao na kišnom Maksimiru i Zagrebom koji je mirisao na pijanu i zaigranu jesen. Ona usitinu jest bila takva, iako ću godinu dana kasnije biti u drugoj uniformi, spoznavajući kako zapravo zapravo ratovi rastu i dobro uspijevaju na svakom vuglecu, ako ih neko dobro uzgoji. Rat na svakom balkonu, u vašoj tegli, gospodo. Hvala na pitanju, ne bih više, radije brodom u nepoznatom pravcu. Ali, to je već druga priča ponekad i ispričana, ponekad i zaboravljena. Samo, malo me muči taj Knin. Tamo su malo glavni bili jedni, pa sad drugi, ostavimo sudove po strani, a ja sam uspio poslije u njemu obresti tek samo jednom i to kad sam se vraćao s mora. Ovaj put autobusom i bila je to opet doslovno petominutna stanka, pa nisam stigao čak ni popiti vode. A bolje da i nisam zlu ne trebalo. Ruku na srce, nije da zbog toga nešto žalim. Što bih ja pobogu i radio u Kninu? Ja sam uvijek mislio da vlakovi voze u velike i blještave gradove s glazbom, ženama, bučnim noćima i radosnim ulicama. Zato još uvijek imam zazor od tamnih toponima, mjesta na kojima se siđe samo da bi se što prije s njih pobjeglo. Dvadeset godina kasnije, Zagreb još uvijek djeluje ponekad obećavajuće u kasnoljetnim večerima. Zaboravit ćemo sada prigodno korporacije koje su "sve kupile", kredite, banke, švicarski franak, velebne trgovačke centre, zaboravit ćemo na trenutak čak i krizu, svakodnevnicu i vlasti koje se natječu u tome koja će biti gora. Razmišljam o onoj večeri, kad je jedan 20-godišnjak samo pio točeno pivo, promatrao tramvaj na glavnom kolodvoru, te ljude koji se razmili na sve strane i mislio kako je samo dovoljno dokopati se slobode i ostalo će ići samo po sebi. Obući traperice i otići u grad, gotovo pa ultimativna sreća. I znate što, nije ni bio skroz u krivu, jer nekad jednu mladost ne mogu pokvariti čak ni loše izabrane usputne željezničke postaje. P. S Obično ne objavljujem imena na blogu, ali ako Igor Purnat iz Maribora bude slučajno guglao sam sebe, pa naiđe na ovo, nek se javi, makar bio i usred oceana:) |
Otočna (ne)izvjesnost
- 12:25 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 Uploaded with ImageShack.us U početku je bila igra. Bog je zamočio ruke u jupol kantu s bojom, još nerazrijeđenu, a zatim je onako nehajno, kao Jackson Pollock, bacio negdje u zrakoprazni prostor, potom je iz džepa traperica izvadio grumen zemlje i na to još nabacao nekoliko kamenih lego kockica i ostavio da sve skupa pluta na morskoj površini, dok je on otišao na pivo. Šaljivdžije i bećari su najveći kreativci. Bog nema plan, zato je stvorio otoke. Već skoro tradicionalno pišem svoj postkomiški post, dok ljeto još tinja, uoči predjesenskih razmišljanja, onako u stilu one Dedićeve " Još malo šetnje uz more i to je sve". Komiža je, kao i cijeli otok, već dugo poput starog prijatelja, naprosto neke velike riječi nisu potrebne, sretnemo se, tiho pozdravimo, kimnemo i skupa čuvamo tajnu. Sumrak s pogledom na Biševo i dalje je neprocjenjiv, ako tu sintagmu već nije dovoljno isprostituirala reklama za komad plastike. Houellbeque se pitao o mogućnosti otoka, a ja sam siguran da je taj namćorasti Francuz, po običaju, sve krivo shvatio. Turizam je kažu optička varka za radnike u kavezu. Nešto poput papagajevog kratkog leta iz krletke, prividna sloboda, jer mala papigica kažu može preživjeti samo s ove, krive strane rešetki. No, uostalom, kao što sam se već naglasio u prvomajskom postu, radnička klasa već ionako dugo ne odlazi u raj, mi smo ionako već davno postali samo potrošači s privremeno promijenjenom adresom. Uostalom, kada se pojavi na programu "zet kakovog svaka majka poželjeti može" u bijeloj kušuljici i s drhatvim mikrofonom, ključna riječ nije "odmor" nego "potrošnja". Ni ona siva teta, očiju toplih kao predizborni skup zmija, ne želi nam, ne daj bože, da se odmorimo i zaboravimo brige, nego uzdiše o potrošnji, bilanci i ostvarenim noćenjima. Ali da parafraziramo jednog drugog pesnika "Šta vampir zna o otoku". Čitam odličnu knjigu Johna Kennetha Gailbratha "Doba neizvjesnosti"(oca našega Petera Gailbraitha), pisanu još sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme recimo slične ekonomske krize, kao ove sad. Osim što je knjiga izvanredni i nevjerojatno zabavni pregled povijesti novca i ekonomskih previranja, te nevjerovatno cinična i kritična prema valdajućim klasama i kastama, ujedno je i nevjerojatan dokument kako je jedino izvjesno što imamo u modernoj povijesti(recimo onoj iza prvog svjetskog rata)- potpuna neizvjesnost. Zapravo, da nema te neizvjesnosti, teško da bi nam vladajući mogli prodavati memlu, maglu i čemer baš svo vrijeme, je neizvjesnost podrazumijeva život u strahu, a uplašen čovjek zapravo se samo uči da se miri s onim čega se najviše boji. Ako je izvjestan samo strah, onda su mogućnosti neograničene. Najčešće, ne za vas. A jesen ko jesen, kad se ispucaju sve ljetne katastrofe, požari, poplave i gužve na naplatnim kućicama, čeka negdje iz prikrajka sa svojim smeđim tonovima, raskošnim krošnjama i zlaćanim rebalansima. Uostalom, čemu strah, kad neko misli na tebe, ljudi u sivom glasnici su nove neizvjesnosti. Pustimo ih neko vrijeme na miru i uživajmo u ljetnim tonovima, otoci srećom ne tonu tom brzinom kao ekonomski grafikoni. Dapače, kažu da se neki na Jadranu izdignu svake godine za koji milimetar. Ono što mi je bilo najdraže na mom je što dnevne novine dolaze svaki dan tek oko 13 sati. Tako fino do Putina, Šukera i onog tajkunčića što pluta s jahtom i slikava se, već popiješ kavu, pelin a možda i pivo, a onda ti se tako kasne vijest već učine nekako nerealnima. Svjetska kriza, u dva popodne na toplom škoju, neće ići gospodo, bar ne dok ne nabavim mali tranzistor na baterije, onakav na kakvom su nam djedovi slušali utakmice nedjeljom. Prespavati krizu i tv-kalendar najbolji je način borbe s neizvjesnošću. Samo, kao što su promućurni trgovci svojedobno pakirali hrvatski zrak u konzerve, ne bi bilo loše spakirati malo otočnih boja u neku tuppoware posudu, umjesto zimnice za neizvjesnu jesen. Pa ih onako randomizirano kao što su bile nabacane božjom rukom na početku teksta, uzeti u umjerenim količinama u posebno teškim tenucima, kada nam gnjev i psovke već uđu u svakodnevni ritual. Život u krletci, nije naročito zabavan, ali nikad ne znaš kad će gazda zabunom ostaviti otvorena vratašca. P.S. Pročitati kao ljetnu lektiru obavezno "Posljedneg sekretara škoja" sabrane tekstove, reportaže i škojopise Zorana Franičevića. Možda uistinu nitko nije otok, ali u Zoranovom slučaju nisam baš siguran, jer da bi ih toliko razumio i voliko kao on, moraš ako ne već biti jedan od njih, onda svakako znati gdje se skrivaju dok su nama boje skrivene u dugim i samotnim, neizvjesnim gradskim snovima. |
Tri čovjeka u čamcu a o psu(i godinama) da se i ne govori...
- 10:58 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
 Uploaded with ImageShack.us Onaj ko kaže da ga ne muči simbolika okruglih brojki, zapravo malo laže. Ljudi smo i nekako volimo da sve bude "okruglo na ćoše". Datumi su naravno efemerna budalaština, zato ih uporno pamtimo. Nema veze ovaj post je moj dnevni prilog starenju. Zapravo ovaj moj post je mala rođendanska čestitka, dvostruka. Dva u jedan. Kao dobar gemišt. Nije sve počelo s otocima, ali nekako su idealni da njima zaokružimo priču, iz sasvim izvjesnih razloga. Tri muškaca na slici bauljali su tih ljeta malo po nekima od najljepših mogućih, od Suska do Biševa, svijet je kao i mi, imao preferenciju da bude mlad, iako je bio star nekoliko miliona godina. Ali jebalo nam se, u ruksaku je uvijek bilo za paštetu, pivo i Varta baterije za walkman na kazete. Bili smo čudesno mladi rekao je nekoć Mark Twain, mlađi nego sada, mlađi nego što ćemo ikada, pa živjeli još tisuće godine. Ne znam da li nam se tada život činio kao švedski stol, možda prije kao doručak na travi. Uostalom samo crtice: U Strarom Gradu smo na Hvaru(vidi sliku), kod T. naše znanice koja nam je bila baza za tadašnja nezabovarna ljeta. Ribafish treba doć nešto kasnije, godina je 1995, vrijeme velikog domoljubnog zanosa, ja već stacionaran,a tih dana je T. djelila kuću s svojom tetom koja je bila malo recimo to tako- naglašeno domoljubno intonirana. Mene je već T. upozorila da o politici kao takvoj pred tetom ni za živu glavu ne pričamo. Ali Riba se tek kasnije ukazuje prije upozorenja. I naravno tek što je ušao, upoznao se se tetom, ova ga odmah s vrata priupita hoće li malo juhe koju upravo jedemo, a Riba će naravno u glavu. "Možda docnije". Smijeh. Ne tetin. Pa zatim u istoj toj kući, dan nakon opake noći u kojoj smo se doslovce zgazili u rumu, na krevetu ležimo nemoćni ja i DMJ. Kraj nas nekakav domaći sok od grejpa, uzaludan pokušaj saniranja neoprezne sinoćnje konzumacije. Velim ja onako nikakav ležeći Dinotu- daj mi molim te taj sok, a on dok sluša walkman na kazete, kulerski uzima bocu, dodaje mi i kaže: "I heard it trough the grapewine!" Smijeh, mamurni. Nebitno je da li su vama ove male crtice smiješne i zabavne, kao što meni mame osmijeh od uha do uha, još uvijek nekih 15 godina kasnije. Poanta je u tome da kad bi ih krenuo nabrajati bilo bi ih na tisuće malih, nezaboravnih, kondenziranih, raspršenih, nekad više veselih nekad manje, ali koje govore o jednom istinitom druženju unazad sad već preko 20 godina. Priče o velikim prijateljstvima uvijek traže više prostora nego što svaka rečenica može progutati, uostalom o prijateljstvima se ne piše, ona se stvaraju. No kako točno danas Riba prvi od nas postaje okrugao na ćoše, sa četiri banke na njegovim stamenim leđima, a Dinu to čeka točno tjedan kasnije(ja imam još dva mjeseca fore- provest ću ih na kozmetičkom tretmanu), koristim priliku da privatiziram blog(zapravo ionako je moj), pa ga iskoristim za ovu malu prigodnu čestitku. Bile su to dobre godine dečki, čak i kad su bile beskrajno loše, no ništa nam nije moglo to vrijeme pokvarit. Od klupica u parku do dosadnog ručka u Esplanadi, od Klik patrola do posjeta pivnica, od Planice do Bihaća, od Islanda do Biševa, ali prije svega kroz svakodnevnicu koje je uvijek zato bila veselija nego što možda uistinu jest, ili možda zato što se nismo prestajali smijati glupim forama, igrama riječi i prvenstveno sami sebi. Fućkaš 4 banke. Mislim cifra je to, nije da nije, ali što je protivnik jači to je već izazov. Uostalom i slavni Zoff je tek s 40 podigao pobjednički pehar. Zato Riba, sve najbolje, prvenstveno čuvaj pomladak, urednički mi napreduj i uvijek pokaži onu istu vrtsu entuzijazma i upornosti koja je nama falila kad bi se našli pred naizgled nemogućem situacijom. Sjeti se uostalom maratona u Starom Gradu i makedonske zastave. I čuvaj Barčot dok. Dmj, sve najbolje, nemoj izgubiti onu oštricu i način na koji znaš promatrati svijet, mirnoću i začudnu količinu znanja pred kojom mi ostali nekad imamo osjećaj da smo tek naučili brojati do 10. Uostalom da nije bilo tvog načina na koji pričaš o tome, zar bi se ikad zakačio na smiješne autiće koji se vrte u krug. I čuvaj svoje uvale i tekicu s pjesmama. Čamac od četiri banke je spreman, valjalo bi ga možda samo malo pogurnuti na pučinu. Iako možda to i nije potrebno, jer kao što svjedoči slika, ponekad se čamac sasvim dobro snalazi i među zidovima. |
WARshavska
- 13:10 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Uvijek sam smatrao da je ljeto idealno vrijeme da se preskoči povijest. Dosta je povijesti i politici da talambasa 9 mjeseci u godini, neka onda tri mjeseca hibernira, u periodu kad se maže tekuća pašteta na kruh uz paradajz, čitaju Zagor i Dylan Dog kupljeni u kompletu po 3, bućka u moru te pokraj omiljenog otočkog zidića, na užas tete u dućanu, vadi piva na najdubljem mjestu u frižideru, naravno ona najhladnija, dok se sve prethodne povade na pod, pa onda opet postepeno vraćaju. Nema do zidićke rutine. Ljeto bi trebalo biti kao školski praznici za stare omudine, beskonačno duga čik pauza od gluposti. Ali, eto, nekad se dogodi da umjesto "sezone kiselih krastavaca" dobijemo i "sezonu svježih"(btw ko smisli tu blesavu sintagmu, pa tko normalan po ljeti jede kisele krastavce???). U vrućem nam se rodnom gradu opet talasa ako ne povijest, onda bar onako historija u džepnom izdanju. I neka je malo provrio asfalt, još malo pa će se lijepiti za đon tenisica. Možda nije osamšezdeset, ali ni "slučaj Varšavska" nije za baciti, kad smo već propustili povijesnu priliku da tamo protestiramo protiv ulaska u NATO pakt. E sad s obzirom da sam ja ipak samo salonski ljevičar i novozagrebački partibrejker s ruba grada (a Novi Zagreb ionako "autohtoni" purgeri s cvijetom u zapućku ni ne priznaju kao dio grada- je pa tam su donedavno još pasle kravice, a ljudi gacali u blatu kak u Kolarovoj Brezi, kaj ne?) ostat ću ipak na sigurnoj udaljenosti i u klimatiziranom stanu, svađajući se uglavnom s televizirom, kako već svi pošteni kućni buntovnici rade te skoro glasno podržati prosvijede, onako u stilu "hvali prosvijede drž se birca". No ipak eto da konkretnije da izrazim zašto podržavam prosvjednike i zašto ih, eto bar ovako, umjesto prvolinijaški, blogovski bodrim(nije da imaju neke koristi od mene, al ono čujte deca s vama sam, kaj sad). Eto samo da istaknem nekoliko važnih sindroma koje uočih- vezanih uz prosvjed. Sindrom: Prosvjed u kratkim hlačicama Zadnjih dana neki novinski naslovi dreče kako se istarski župan pojavio na onom nekom kukuriku sastanku u kratkim hlačicama te da je to upravo škandalozno, jer kao pošteni političar koji drži do sebe, nemre hodat okolo golih nogu. Onda se još javio Milan Ivkošić koji kaže kako kratke hlačice čovjek smije nositi samo na plažu ili u sobi, a Jakovčić bi ih čak uveo u, ma pomislite jake li institucije,- Banske dvore. Istina je doduše da ja ne bih volio vidjet Milana Ivkošića u kratkim hlačama, ali to je zbog toga što ne bih volio Milana Ivkošića vidjeti igdje čak ni skroz obučenog. No pustimo sad Jakovčića kao i onog retardiranog zaštitara koji me onomad nije pustio u trofrtaljakama u gruntovnicu (kao što mu tad rekoh na to- baš mi je drago da imaš tako kreativan i dobro plaćen posao), što se tiče pak prosvjednika tiče, nitko se u njihovom slučaju nije previše osvrnuo na njihov upravo takav casual ljetni outfit. A on je zapravo najindikativniji, ljudi u sandalama, majicama na bendove ili no name krpama(marka kloš), došli u bermudama i mirno zasjeli na asfalt. Obični svakodnevni ljudi koji inače idu u dućane po jogurt i žemlju, voze jeftinjak biciklete i nehajno plahutare po gradu, a ne seru u klonji u Esplanadi, ne idu na evente i partije i nisu sudionici ispraznog snobovskog preseravanja po novinama ala ŽŽ i ne piju buteljke od 800 kn. I tako ti oni zasjeli na asfalt u robi s trešnjevačkog placa, kad li eto došli drotovi u punoj ratnoj spremi, s nekoliko marica, kao da se radi u najmanju ruku o cijeloj četi čečenskih žena omotanih s par redova dinamita ili o ETI s onim crnim potkapama i strojnicama, a ne o ekipi koja izgleda da upravo ide na posljepodovno kupanje na šodericu. Pa ih pokupili o odvukli na drugo mjesto, jer bermudska ekipa ruši ustavni poredak. I sad ti budi casual obučen na ljetnoj žegi. Nema labavo. Sindrom: To su sve neradnici lijena bagra Protivnici prosvjeda kao glavni argument uvijek potežu ono izlizano: To je sve neradnička banda(žuti,zeleni i crveni đavli), jer da nije, ne bi imala tamo vremena ćubit po cijele dane. Ili - tko njih plaća i instrumentalizira, tu svu bandierra rossa bandu. I na koncu zašto spriječavaju poštene ljude da rade svoj posao i zarađuju plaću Iskreno ja ne znam otkud prosvjednicima toliko vremena, i ja bi volio da ga imam više, neki uistinu možda ništa ne rade( što samo po sebi i nije najveće zlo, uostalom što je tu čudno u zemlji s 400.000 tisuća nezaposlenih???), neki su valjda studoši, neki slobodni umjetnici, neki protestiraju iza ili prije posla, neki su na godišnjem, no ovi koji se na njih obrušavaju ispadaju da su u najmanju ruku trudbenici koji rade 14 sati prebacujući normu i ne stignu se za to vrijeme ni popišat pa onda tako jadni gledaju ove prljave neotasance u kratkim hlačama(za duže nemaju jer kao što smo rekli -nisu zaposleni) koji gube dane ljubeći asfalt. Pa sad sve da i to i jest tako onda nek se upitaju kakav je to život u kojem ti je takvo hrmbanje normalno, i zašto bi stalno trebalo sluganski šutjeti, ako je vama dobro(a očigledno nije) pustite one koji se imaju potrebu bunit da se legitimno bune. Ja sam iskreno rekao da ne idem na prosvjede jer sam uglavnom komformist, ali to ne znači da su ti ljudi tamo neradnici i protuhe. Protuhe su oni koji su omogućili da par gramivih i nekulturnih fićfićira zgrabi neku lovu, pa se uzajmano pokrivaju, a ovi pak misle su tim što imaju 300 ljudi na plaći veliki altruisti i rade svijetu neku veliku uslugu. Kao da bi svjetska ekonomija fućnula da propadne Hototov usrani projekt. Ma možeš misliti. Tako se, među inim, danas u Večernjaku, raspričala neka mlada dama s plavom kosom do poda i radničkim šljemom,a koja je kao neka inžinjerka u sklopu Horvatinčićevog tima, doslovno kak ona ne može razumjeti tu bagru koja protestira jer evo vidite kako je ona uspješna, zaposlena, obrazovana i još naporno radi. I šta bi mi sad trebali svršavati od sreće na tu činjenicu. Savršeno me boli kurac za tvoju diplomu, stručnost i naporan rad. Eto. Ne radi se o tebi i tvojoj plaćici nego o tvom gazdi načinu i na koji je došao do toga da kopa grad, tamo gdje ne bi smio. To nas već stavlja na sljedeći.. Sindrom: Mi samo radimo svoj posao A kojeg se unisono drže šljakeri i drotovi. O šljakerima smo sve rekli -oni su plaćeni da kopaju, pa i kopaju što drugo, nije problem u njima i njihovim bagerima, nego valjda u onima ko ih je tu doveo. A drotovi ko drotovi oni otkad je svijeta i vijeka uvijek rade svoj posao, uostalom kad su oni bili poznati po nekoj velikoj kolektivnoj pameti? Ako ti kažu tuci a ti tuci, ako ti kažu hapsi a ti hapsi, ako ti kažu kuš pri tome- a ti budi kuš. A to im je mogao narediti samo glavni drot iliti prvi pendrek države. A taj , tko god bio, od Staneta Dolanca do Tomaža Pandura, je oduvijek bio u svim sustavima i državama samo jedno- sluga režima. A zašto isti taj režim želi kratkohlačaše odvesti s mjesta A maricom na točku B već je druga i ne baš jednostavna priča. Naravno, da bi se to režimu mogli obiti u glavu, ali malo to ima veze s murijom. Uostalom koliiko sam vidio nisu bili naročito grubi, ja ionako mislim da je tek njima živa tlaka što se moraju gombati s nekim ko osice dosadnim glumicama i casual anarhistima s 20 lipa u džepu, nego npr. patrolirati po mirnim i pitomim Dugavama i popiti limunadu na karju smjene. I to još za onaj čemer od plaće. A svi uvijek samo ionako rade svoj posao. Radili su to i čuvari u koncentracionom logoru i to revno. Rade ga i konrolori u tramvaju i izbacivači u disko klubovima. Svi mi radimo svoje poslove, samo su neki usraniji od drugih. Sindrom: Svita Franje Tahija ili stoka sitnog zuba Tamo u počecima ove naše državnosti, za koju se poslije ispostavilo da ionako ne znamo što bi smo zapravo s njom, neko od glavatih prvoboraca ranog HDZ-a, mislim čak Đodan, rekao je u nekom povijesnom osvrtu u govoru u saboru "da je pobuna Matije Gubeca bila pobuna protiv legalne hrvatske vlasti", koju je valjda predstavljao Franjo Tahi. E taj sindrom tahiještine mi najčešće pada na pamet u ovim silnim pro et contra raspravama oko Varšavske, a pogotovo u komentarima na Internetu. Naime većina pobornika Horvatinčićevog projekta doživljava njegove protivnike kao neke uzurpatore privatnog vlasništva koji valjda žele oteti HotoTahiju njegovu teško stečenu imovinu. Meni je sasvim jasno da netko njegovu rampu i to što će sagraditi nekakav odurni shoping centar može smatrati nečim dobrim za grad, uostalom i Indijanci su prodali Manhattan za par šarenih kamenčića, pa što i mi ne bi grad vizionarima staklenih izoga. Glavno da se preurede štakornjaci i pobacaju stari bakini kredenci iz stanova u centru u kojima ionako živi bagra koja ga nije ni zaslužila. Strogo tehnički gledano i napad na pravog Tahija je bio napad na privatno vlasništvo. A i Tahi je, ako je vjerovati Mimičinom filmu imao cijelu vojsku plaćenika iza sebe, ali još važnije dvorsku kamarilu, one koji su mu pljeskali, dvorske ljude u šarenim kapicama koje su ga zabavljale, sluge pokorne, konjušare i lakeje. Ne bih se ja koristio onom izlizanom metaforom, tako omiljenom našim istočnim susjedima, o bečkim konjušarima, ali nekad mi se čini da taj mentalitet uistinu teško izlazi iz nas. Biti poslušan, pokoran, manji od makova zrna i diviti se čovjeku koje je zaradio neku paru i njegovom mercedesu- stari dobri gastarbajterski sindrom. Uostalom puno je lakše biti Tahijev skupljač poreza, nego Gubecov gladni ratnik s vilama. Ma dobro, sve su te metafore jako nategnute, ali ako jedna me činjenica jako bude u oči. Znate li po kojem povijesnom liku je nazvano najviše ulica i trgova u Hrvatskoj? Po Matiji Gubcu naravno. A koliko je ih je nazvano po Tahiju. Nijedna osim ako mi nije što promaklo, možda na Kozari Boku? No usprkos tome mi danas simbolički dozvoljamo da nam novovjeki tahiji grade spomenike samom sebi, zaboravljajući da smo se Gubecu sve te godine divili baš zato što iako rođen kao kmet, odbio umrijeti kao kmet. I zato su mi drage apsolutno sve demonstracije koje su između ostalog pobjeda nad kmetovskim i sluganskim mentalitetom. A novopečeni ljubitelji Tahija neka mu samo ljube noge, zato što će sagraditi svoj privatni luna-park, a njih nagraditi izlogom jeftinih slatkiša. I nešto za kraj Ja znam za dva dosadašnja Horvatinčićeva projekta. Onaj jezivi neboder u Savskoj koji je pojeo pola ceste, pa je sad tamo između ostalog gotovo nemoguće da mi pješačka govna tamo prijeđemo cestu i onaj geto pored Sv. Nedjelje koji izgleda kao pionirski grad za niže službenike korporacije za proizvodnju glinenih golubova. Ne znam što kaže struka, ali ja takvom čovjeku ne bi dao ni da mi uredi ostavu za metle, a kamoli centar grada. Nažalost stari cvjetnjak su već odvano unakazali slični (ili isti) arhitekti duha, pa je ovaj projekt samo zadnji žalosni čavao u lijes nekoj skroz drugoj ideji grada. I ne ulazeći u pravno-političke finese vezane za ovaj slučaj ja sam ipak duboko "varšaviziran". Doduše na sigurnoj udaljenosti, s ove strane kompjuterskog zaslona i s ponekom upućenom psovkom TV-u za vrijeme vijesti(koji to stoički podnosi), ali ću ipak povikati "Kad srce kaže ljeto-kaže Varšavska". I sad će zlobnici reć, s punim pravom, sad tu pišeš pod klimom, a onda ćeš za dva tjedna otići na more i uz pivicu u hladu navijati za prosvjednike i tjerati socijalnu pravdu sa sigurne udaljenosti. Istina, ali bar kad jednom pobijedite, ovaj post će vas podsjetiti da sam ja bio na vašoj strani kad je trebalo!!! |
Ljetni magazin ili drevno ROTO ljeto
- 11:30 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Vruće vam je? Nesumnjivo jest! Spremate se na godišnji i konačno ste odlučili na miru nešto pročitati jer tijekom godine niste imali vremena? Naravno, ovako naivni pohrlili ste u knjižnicu da ugrabite Larssonovu Millenium trilogiju, ali se ljubazni knjižničar samo šeretski nasmiješio i rekao "A hoćete i muzičku". Što onda kvragu čitati? Coelha ste prerasli otakako se ne upucavate manekenkama, Cornwellica je već izvršila i autopsiju hrčka u nedostaku novih leševa, a već ste se dovoljno rasplakali nad sudbinama žena iz Afganistana, Somalije, Irana, a bogami kakav je trend u izdavačkoj branši već ste naučili sve o ženskom obrezivanju. Ko će čitat tuđu muku, uostalom. Sheldon(u puku poznat kao Sheldonica), Ludlum i Robins su odavno mrtvi i kao takvi neskloni pisanju, a Steelica je malo izgubila oštricu s godinama i osjećaj za pravi život i socijalne teme. Dobro možete uzete i novog Jergosa, ali tak pak očajni niste. A i ne čitaju vam se avanture umirovljenog zastavnika JNA u polovnom fići. Ipak vi vozite Clia na kredu. Pa šta onda uzeti za plažu, a da nije 7000 dana u Sibiru od Karla Štajnera, s obzirom da bi vam trebalo isto toliko dana da ju pročitate. A toliko godišnjeg može izboriti malo koji sindikat, čak i onaj menadžerski. Rješenje je jednostavno, odite na Hrelić ili neki drugi buvljak i tamo negdje u gomili časopisa bačenih na pod, nekako probajte naći Vjesnikov RS(OUR romani i stripovi) ljetni magazin, specijalno revijalno izdanje koje je od sredine 70-tih do sredine 80-tih izlazilo svakog ljeta, kao idealna zabava za plažu u i hladovinu. Otkako je prestalo izlaziti, na kioscima je sve više i više časopisa, a sve manje i manje stvari koje bi čovjek mogao čitati tako da osjeća da ljeto baš onakvo kakvo bi trebalo biti. Uostalom, ruku na srce, knjigu ionako ne bi stigli pročitati. Ovo će biti malo ad hoc sjećanje pa samo kratki pregleda što je jedan RS ljetni magazin sadržavao i zašto smo ga voljeli čitati. KRIMI PRIČA Osnovna karakteristika većine ovih krimi priča je bila da je obično najveći negativac i ubojica bude nečija u početku simpatična tetka koja je u slobodno vrijeme uzgajala pelagonije, a ispostavi se da je ubila rastrošnog nećaka otrovom iz umjetnog gnojiva za cvijeća, što je skužio promoćurni detektiv pred penziju. KRIMI PRIČA S MIKE HAMMEROM Kada bi otkrio da je ubojica njegovog najboljeg prijatelja zla tetka, Hammer bi joj na kraju teškokalibarskim pištoljem raznio glavu i nagnojio pelagonjie njenim mozgom. ALFRED HITCHCOK VAM PREDSTAVLJA Koliko god se trudili, nikad niste mogli saznati u kojem djelu autobusa je zapravo sjedio ubojica u početku priče. ZNANSTVENOFANTASTIČNA PRIČA U kojem glavni junak doživi bliski susret četvrte vrste s grmolikom reptiloidnim bićem s devet očiju i toliko inteligentnim da uvijek zna gdje je ostavio ključeve od NLO-a, ali se nažalost ujutro ne sjeća ničega, osim da ima strašnu glavobolju. Junak, a ne čudovište. ZNANSTVENOFANTASTIČNA EROTSKA PRIČA U kojoj glavni junak ima bliski susret pete vrste s vanzemaljkom brončane puti, zletne kose do poda i grudima br. 7, ali se nažalost ujutro ničega ne sjeća, osim da mu je nestao novčanik. LJUBAVNA PRIČA Ne znam, nisam nikada nijednu čitao, ali vjerojatno netko nekog upozna pa odu skupa na večeru. Bolje roštilj nego frutti di mare. HORROR PRIČA O zlim Morlocima-bićima iz kanalizacije koji su nam došli uništiti djetinjstvo i ukinuti ljetne magazine. RIP KIRBI Usprkos visokim temperarama Desmond se brine da odijelo našeg junaka uvijek bude savršeno ispeglano i da mu se uzorak na istom ne pomakne ni u prilikom pada s litice. Strip s lulom. JAMES BOND Kod stripovske varijante uvijek mi se sviđalo što je ovaj Bond nekako imao grubo lice, crtano kao da je uvijek u vlastitoj sjeni. Nekako mi se to čini da je to prava osobina tajnog agenta čak i na koricama roto romana. MODESTI BLAISE Fućkaš ljeto bez prave ljetne ljubavi. IDIOTI IZ IDA Uvijek si ih htio pročitati na kraju, kao poslasticu, ali nisi izdržao pa bi ih čitao na početku. I opet na kraju. LJETNI PUTOPIS(bez putovanja) Kad je čovjek na terasi s pogledom na otok, s čašom hladnog gemišta želi čitati o dalekim šumama Brazila ili o nestalim plemenima sa Himalaja, koja su se dugo opirala tome da ih civilIzacija otkrije(sve dok im nismo pokazali kako radi fliper). Da se čovjek slučajno nađe u šumama Amazonije ili na nepalskim liticama, vjerojatno bi brzo poželio da samo sjedi na terasi i čita priču o mirnom otoku na Jadranu. Poput mudrog Stavrosa. KRIŽALJKA Nikad je ne biste uspjeli riješiti, jer bi vas neki član šire rodbine preduhitrio- naravno ostavivši vama da riješite onih tek onih par pojmova koje on, glupan, nije znao poput- ime atola na Južnom Pacifiku, tri slova. ISTINITE (VIŠE-MANJE) PRIČE I DRUGA ODABRANA ČUDESA Kamiondžija bigamist iz SAD-a koji je imao po jednu ženu s obitelji na obje strane Amerike, slijepa žena koja prevodi drevne tekstove izgubljenih civilizacija, pas koji je prešao 1000 km da se vrati svojim pravim vlasnicima, lovci na koralje i bisere, samostanski čuvari drevnih spisova koji su si dobrovoljno odsjekli jezik, majke koje bi podigle poput malog supermena kamion od 3 tone da spase svoje dijete, požrtvovni vatrogasci, avijatičari nestali u oblacima koji nikad nisu sletjeli, bermudski trokut, sibirska katastrofa, istraživači leda i oceana, iz života jednog ledolomca, borba asteka protiv kolonizatora, ratni zločinac otkriven kako živi u mirnom gradiću nakon 40 god, otmice poznatih, otmice nepoznatih, blago koje je čamilo 30 god na podrumu neke kuće pa ga otkrili tek kad su istu rušili, čovjek koji svijetli u mraku zbog radijacije itd itd itd....NEPROCJENJIVO U svakom slučaju, draže mi je u ljetnim predvečerjima zamišljati arhetipski svijet svakodnevnih čudesa sa stranica prastarog ljetnog štiva, nego Šukerovu facu, koja s osmijehom najavljuje puno veću katastrofu nego onu o kojima smo tako rado čitali na stranicama RS ljetnog magazina. Moram do Hrelića jedan dan. |
Opa opa sele, volim vuvuzele!
- 12:50 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 Jest, istina je da zvuče kao roj bijesnih stršljenova koji je upravo u sklopu razredne nastave bio prisiljen gledati najnoviji fimski uradak Jakova Sedlara. I sve do nedavno pilio je i meni uši, kao davno kad me je kod bake na ljetnim praznicima, u idiličnoj seoskoj atmosferi gdje se čovjek dođe opustiti, svakog jutra oko 7.00 budio zvuk susjedove "Stihlovke". I gunđao sam kontra njih u lokalnoj birtiji, iako tehnički gledano nisam ni gledao u ekran, nego u pravocrtnu liniju šanka. A onda odjednom, gotovo iz čista mira, otkrio sam brojne prednosti dotične trublje. Odnosno da već nisam prije parafazirao Kubricka mogao sam nazvati ovaj tekst i Kako sam naučio da se ne plašim i zavolim Vuvuzelu. . Jer u početku mi je bila toliko glasna, da nisam mogao čuti onu skrivenu poruku koju taj zvuk ima, a koja snažno odzvanja u tišini iza utakmice. Uostalom na većini tv prijemnika, usudio bih se reći gotovo na svima(osim možda na Telefunkenu iz `67 kod nečije babe na Lastovu), postoji funkcija mute. A isključujući zvuk vuvuzela, automatski ode i prateće laprdanje tv-komentatora, što je već neslućen dobitak. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv njih, znam da je izuzetno teško trkeljati 90 min. i to uglavnom sam sa sobom, pogotovo kad je utakmica dinamična kao četvrtfinale koprivničko-križevačko županijskog kupa u kukičanju. A i najmanji je problem u verbalnim gafovima i jezičnim nespretnostima, uostalom pokojni Mladen Dedić bio je prozvan mister lapsus, pa je opet bio kralj dinamike i dramatike, koji bi znao udahnut život čak i prijenosima sanjkanja(Iz Sarajeva `84 sjećam se legendarnog pa i mi u Sinju smo se sanjkali ko djeca). I pokoji put Željko Vela me uistinu od srca nasmije, po stilu najbliži predstavnik stare škole(Uche! Neće ući!). Samo je problem, a to je nije vezano samo za tv i radio novinare nego i one u pisanim medijima, što su naprosto, da oprostite na seksističkom izrazu, postali nekako pičkasti.Od početka do kraja na ovom prvenstvu u izvještavajima na tv-u i novinama slušam samo jedno- iritantno kukanje. Prvo svi se zgražaju kako je SP mogla dobit Afrika? Pa što? Zaboga, ako ti se neda u Afriku, kog si boga tamo putovao, uz plaćene dnevnice, hotel i honorar. Izvještavaj brate ubuduće s derbija Rudeš- Zet i vrati se javnim prijevozom kući, ako ti je toliki problem putovanje na drugi kraj lopte. Jest Afrika je mentalitetno, povijesno i strukturno znatno drugačija od Evrope ili J. Amerike, ali nemojte mi reći da to niste znali? Niste bili u školi cijeli 6. osnovne? Pa nije vrag da želite da vam cijeli svijet izgleda kao jebeni Klagenfurt? Još je bolji primjer nekog samozvanog gonzo novinara koji je otputovao na SP powered by neko tehnološko sranje pa sad kuka da mu je zima(siroti nije ponio deku), da svi imaju HIV(jesi došo gledat utakmice ili jebat?), da se mora vozit busom na tekme, da ga strah Al-Qaide i ostale gluposti. Pa šta je on mislio biti gonzo novinar sa delboy koktelčićima kraj bazena. Hunter S. Thompson bi se okrenuo u grobu na takvo novinarstvo, da je on slučajno tamo naravno da bi prvo odjebao utakmice, zatim se nadžonjao neke sumnjive supstance iz staklene boce i zalutao u neki slam vidjet šta rade lokalne bande. Opasno do jaja jest, ali brate ako se već predstavljaš kao gonzo novinar, onda si valjda spreman na neki rizik, a ovako zvučiš ko inspektor rada na jadranskoj obali. Ali pustimo plišane avanturiste, vratimo se vuvuzeliranju kojemu je ovaj tekst posvećen. Dakle svi se bune da je zvuk vuvuzele nepodnošljiv, da ima skoro 130 db i da se zbog njega ne čuje "pravo navijanje" i ona zdrava nogometna atmosfera. Pravo navijanje? Zdrava atmosfera? WTF? Jeli to ona domaća atmosfera, dobro nam poznata, koja 20-tak i kusur godina vlada na našim stadionima i koja tako fali našim vrlim tv-komentatorima. Ono "Ubi ubi srbina, purgera, tovara, muslića, janeza, kineza", "Ubij zakolji da šiptar ne postoji", i svi oni toponimi koji se izvikuju nego zbog želje za last minute aranžmanom, nego su masi na stadionu zanimljivi samo zato jel su kolektivne gorbice, a ne gradovi, pa se valjda svako malo pozivaju na novo prebrojavanje kostiju? Simboli uništavanja, razaranje, mržnje. Sva ta kretenoidno rasistička hukanja, neduhovite opaske o sučevim seksualnim sklonostima i bedaste horske pjesme. Ili ako ćemo o međunarodnom standardu, što vam točno od navijanja fali sa SP-a? Engleski chantovi? Čovječe svaki dan se takmičimo u gađenju spram engleskog nadmenog mentaliteta, kao da bi nam se trebali izvinjavati što su nam utrpali 9 komada(a gdje nam je bila obrana za to vrijeme- na sindikalnom odmoru u Rapcu ili utakmici?), pa nije vrag da bi ste ih još slušali cijelo vrijeme kako arlauču tirade o kraljici i otočkoj slavi? Brazilski bubnjevi? Glede buke, kakva je suštinska razlika od stalnog bubnjanja i neprestanog trubljenja? A kad smo već kod bubnjeva gdje se djeo onaj španjolski ridikul Juanito, čovjek orkestar s velikim bubnjem na leđima i jel to jedan te isti cijelo vrijeme, ili se generacijski mijenaju, ko čuvari državnog pečata? Oni famozni valovi? Neš ti zabave, dizat se i ustajati sa stolice svakih par sekundi, kao da odgovaraš latinski u "Kulturi" kod profesora Dolanjskog, pokoj mu duši. Možda vam fali švapsko, hm što, sukanje brkova? Slovensko "Na planincah Bednjanec pije", Japanci koji udaraju bambusom po vlastitim tabanima? Meni sve to fali i ne fali, jer svako prvenstvo ima u kranjoj liniji neki svoj folklorit makar i blesav kao što folklorni običaji uglavnom i jesu, neko svoje obilježje. U Argentini 78 su to bile šarene role papirića, koje su letjete na sve strane , pa danas kad god vidimo papirnatu kišu to nas automatski podsjeća na Kempesa i kompaniju. A u JAR-u imamo Vuzuvele i u svakom slučaju, sad će nas rojevi komaraca podsjećati na... pa nekoga već ko će se valjda i razigrati do kraja prvenstva. Ako je mogao Rossi... Jer čemu bi se inače čovjek trebao iskonski veseliti na ovom svjetskom prvenstvu? Prijetvornom Maradoni koji se do prije godinu dvije slikao s Castrom na ramenu, a sad obučen kao Armanijev maneken gnječi onu krunicu, što me iznova podsjeća na onu staru da je od narkomana gori samo liječeni narkoman? Domenechovim horoskopima, alternativnim stanjima svijesti i Capellovoj strategiji branja gljiva? Općom mizantropijom u šesnaestercu i napadačima koji su plaćeni nekoliko milijuna dolara, kako bi igrali srednjeg bezveznog? U takvoj atmosferi puhanje u rog čini mi se kao čisto slavljenje života. I u udobnoj atmosferi doma, briga me jeli dole zima, za transportne probleme(jel i njima Zagreb-Taxi monopolist?), lokalne specijaltete i što domaće navijače više zanima ragbi(gdje neće pored ovakvog nogometa). Te zamorne kuknjave po novinama mi je dosta i draže su mi trublje od apatičnih novinara i sretan sam ih ako im malo pile živce. Onako, čisto da ih podsjeti da novinarski posao nije uvijek piknik, te da koliko ljudi toliko ćudi i načina izražavanja veselja. Jer svi počinju svoje deplasirane izvještaje s istim prenesenim "Nisam rasist, ali što je previše...". Ili u prijevodu tko dade tim lijenim, nesposobnim, i u prvom redu glasnim crncima da organiziraju ovo prvenstvo. Pa dala im je FIFA i sad su tamo gdje jesu, između Jarčeve obratnice i Arktičkog kruga, pa ako vam se ne sviđa, a bože moj uvijek vam ostaje HNL s praznim tribinama, razbijenim zubima, hitlerjugendovanjem i seoskim vašarom pokraj stadiona. Stoga braćo nedajte se smesti i trubite do zadnjeg zvižduka na prvenstvu. Sve dok trompete ne postanu zavrijele. Do sljedećeg prvenstva gdje nas čeka neka nova zabava(jer za onu na terenu nema garancije) i gdje ćemo se možda već s nostalgijom sjećati i ovog "najbučnijeg prvenstva". Ili što bi rekao naš narod "Il me ženi il Vuzuvelu kupi, ja u nešto puhati moram". |
Groblja bijelih slonova
- 22:20 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Hramovi su lijepi samo kada su mrtvi. Malo apšisanog kamenja, poneka skica nekog davno umrlog boga, porušeni stupovi i blagi zadah prošlosti. Razglednica s putovanja i potpuno lažni osjećaj da stojiš pred nečim važnim. Mrtvi bogovi izazivaju respekt baš zato što nas više ne gnjave svojom uzvišenošću, namrgođenošću i mizantropijom, iza koja se skriva lažna milost. Postanu mi zanimljivi tek kad su kultorološka činjenica, i kad shvatiš da nisu trajniji od huka vjetra koji te gnjavi dok ujutro ideš na posao. Svaki živi bog moj je otvoreni neprijatelj, tigar od šarenog toalet papira. Jednom, a to neće biti tako daleko u budućnosti, hodat ćemo nezainterisirano onkraj ostataka staništa današnjih bogova. Kao u McCarthyjevoj Cesti ili Millerovom Mad Maxu ili možda najsličnije kao u svijetu Hermannovog Jeremaiaha teturat ćemo drumovima koji ne vode nikud, a pokraj kojih će biti sablasno prazni, čudovišni betonski mastodonti od tisuće i tisuće kvadratnih metara. Na nekima od njih će se tek jedva vidjeti ostaci natpisa, koji nezainteresiranim putnicima u dronjcima neće značiti ništa- mall, gate, center, cross, ostaci nekog prasvahilija, jezika koji bi mogao značiti samo nešto samo preživjelim muzealcima i povjesničarima, ako takvih bude. Jer čitava planeta će biti jedan muzej, muzej posrnulih bogova i njihovih bivših staništa iz kojeg će jednom biti protjerani. Za bogove kažu da su besmrtni, zato je njihovo umiranje tako izvjesno. Ne postoji bog koji na kraju ne završi na vješalima ili ga bace u provaliju, pa tresne na dno kao kojot iz ptice trkačice. A tako će biti i s bogom parking mjesta, pokretnih stepenica, podzemnih garaža i prozirnih liftova. Jednom ćemo hodati u kolonama i u krdima kao slonovi, u dronjcima i iznošenom sportskom obućom koju smo skinuli sa nekog mrtvaca. Ili koju ćemo možda naći u nekoj skrivenoj prostoriji u nekom hramu mrtvog boga. U piramidama smo davno nailazili na sarkofage i mumije, a mi ćemo nalaziti na cipelice, haljinice i lanene košuljice koju su napola pojeli moljci. I davno pokvarenu čokoladu, koju ćemo ipak pojesti, zato da bi joj se sjetili okusa, jer je prirodna davno izumrla i nitko je više ne proizvodi. Uvijek ćemo naći dvije minute za Kittkatt kojemu je rok trajanja istekao prije 37 godina. Na obalama će pak stajati rastočene olupine, zahrđali brodovi koji ne voze nikuda, jer na suprotnoj obali ionako nema ničega zbog čega bi na nju vrijedilo dospjeti. A i da ima, ne bi imali dovoljno pogonskog goriva, osim ako ne bi pronašli neke nove galijote, bankare koji su se skrivali u kanalizaciji zadnjih nekoliko desetljeća, dok im se ne vrati njihov bog, ali razbješnjenja krda će ih izvući na površinu, gotovo osljepljele od tame, poput krtica i upregnuti u potpaljublje tankera, kako bi nas vozili u nekom posve nepoznatom prvacu, prema pučini i zaboravu. Na rubovima bivših gradova, stajat će mrtvi amfiteatri, stadioni na kojima ćemo zakapati svoje mrtve, kao što već jednom jesmo. Iznad mrtvaca probušene lopte napucavat će bez nekog smisla preživjela dječurlija, a pred praznim tribinama, dopirat će samo huk propuha ruševnog zdanja, koji će imitirati pljesak. Igra će time konačno postati samo igra, a prestati biti natjecanje, jer neće biti boga kojemu će smrt jedne čitave momčadi biti jednokratna podnevna zabava. A sami gradovi postat će tek usputne stanice prašnjavih drumova. Vizure velikih zgrada, tek će sjenovito podsjećati na moć nekadašnjih bogova, ali će ih većina izbjegavati kako im oronule mramorne ploče i ostaci neonskih reklama ne bi pale na glavu. Tek ponegdje na vrhu, tamo gdje su nepregledna jata golubova posrala suvremenog boga, neki će putnik namjernik saviti gnijezdo, naoružan zadnjim artefaktima iz muzeja mrtvih moćnika - bicovim upljačima, hrpom konzervi, šatorom i nagriženim sportskim jaknama. Tamo će na krovu ostati umoran i shrvan činjenicom da ne postoji mjesto na koje bi se uopće moglo i trebalo dospjeti. Uostalom, sa visokih zgrada puca dobar pogled dokle oko seže-a tamo će se vidjeti samo ostavština tih mrtvih bogova, tužna groblja ogromnih bijelih slonova, koja su nakrtako nadživjela svog tvorca, samo da bi nas podsjetila da uvijek možemo izabrati još lošijeg gospodara. Ipak, mogao bi to bit dobar početak. Jer mrtvom bogu ne treba se klanjati,a to je već nešto. Iz tog kuta gledanja, apokalipsa i ne izgleda kao najgora stvar koja bi nam se mogla dogoditi, a groblja bijelih slonova i spomen na modernog boga će ionako jednom zarasti u bršljan i korov. |
Kako je istrebljen šljaker domesticus vulgaris
- 12:54 -
Komentari (45) -
Isprintaj -
#
 Uploaded with ImageShack.us Bolje je da odemo prilike su nove Ulozi u povijesti došao je kraj U pola četiri ujutro sa perona pet Radnička klasa odlazi raj Usprkos svemu, bila je to jako žilava vrsta. Njen izravni predak kmetus nomadicus dugo je lutao po ovom planetu, tražeći svoje robovsko mjesto pod suncem, a onda je u zoru industrijske revolucije mjesto konačno prepustio čvršćoj i društveno prilagodljivoj vrsti. Svaka evolucija čini svoje, pa je ova otporna, robusna i prilagodljiva vrsta dugo vremena bila jedna od najvitalnijih na planeti, a u nekim predjelima čak je bila dominirajuća i vladajuća. No kako svemu dođe kraj tako je šljaker domesticus vulgaris ipak na kraju zauvijek istrebljen, a to izumiranje nije bilo naglo i nenajavljeno, nego bolna i polagana agonija, uzrokovana mnogim faktorima . Zamijenile su ga nove, međusobno srodne i znatno prilagodljivije vrste poput menagerusa mlatislamusa, politicusa lopinuma i bancarusa predatorusa. Od ŠDV- ostadoše samo sjećanja, fosilni ostaci i kosturi koji se mogu razgledati u multimedijskim muzejima, nekoliko praktičnih artefakata rabljenih u svakodnevnom životu(srp, čekić i demižon) te ponešto fotografija i filmova koje svjedoče o jednoj svojedobno živahnoj vrsti, ali ipak nedovoljno prilagođenoj novom vremenu, po nju izutetno okrutnom. Pogledajmo neke od glavnih razloga koji su doveli do postupnog izumiranja vrste. Nedostatak prirodnih staništa. ŠDV je obitavao veći dio vremena, kao izrazito stajalačka vrsta, u svom prirodnom staništu koje se zove radno mjesto i gdje se najbolje osjećao. Naglom promjenom klimatskih uvjeta sa zapada je došla do tada manje poznata vrsta trgovcic pohlepus u potrazi za toplijom klimom, i ubrzo zahvaljući prirodnom prirastu nove vrste -poduzeća i tvorničke hale pretvorene su u shoping centre i mallove(ma što to značilo). ŠDV je kao miroljubiva vrsta neko vrijeme mirno pokušavao egzistirati u suživotu, no nije ništa mogao učiniti s izrazito agresivnom barbarskom vrstom koja se gnijezdila gdje god stigne, prazneći tvornice kako bi gradila betonske trgovačke komplekse. Vremenom su šljakerska staništa postala sve manja, te zauvijek nestala, a nove generacije ŠDV-a su počele živjeti nomadski na što nisu navikle, vukući se besmisleno s jednog mjesta na drugo, tek povremeno izvikujući parole. Kažu da ih se i dan danas može tu i tamo(i to tek nekoliko njih), vidjeti onkraj zidina koje su sagradili trgovci, kako lutaju kao neki novovjeki cigani ni ne usuđujući se ući unutar ovih zatrašujućih betonskih zdanja koja ih plaše. A ŠDV sve dotada nije poznavao strah. Izum digitalnog oruđa. ŠDV je navikao na jednostavnija oruđa iz željezno-papirnog doba kao što su čekić, lemilica i u slučaju naprednijih pojedinica osmotomna enciklopedija JLZ-a. Agresivnije vrste donijele su nova oruđa koja su se mogla između ostalog spremiti u džep, čime su znatno dobila na mobilnosti. ŠDV ionako do mobilnosti nije puno držao jer je uvijek znao put od kuće do posla, koji je godinama bio isti, a telefon mu ionako nije trebao, osim da javi ženki koju juhu da mu spremi. U ranoj ludističkoj fazi kad se ŠDV prvi put osjetio ugroženim zabilježeni su slučajevi napada čekićem na kompjutere, ali od toga se brzo odustao, jer su se ovi množili geometrijskom progresijom. Na koncu su i ŠDV nabavili mobitele, što je bio prvi pokazatelj transfomacije vrste prema drugoj prilagodljivijoj, iako neka istraživanja tvrde da im je time smanjenja inteligencija za 5 do 12 %, no već je činjenično dokazano da za preživljavanje sama inteligencija nije ključan faktor. Smrt klasične birtije Klasična antroplogija govori da svaka vrsta mora imati neko sveto mjesto, gdje njena društvena struktura postaje koherentnija.To je neka vrsta hrama, ali ne u strogom smilslu svetišta, nego i mjesta za druženje s drugim pripadnicima vrste Kod ŠDV-a nije bilo dileme, tu funkciju je imala staromodna krčma sa šankom, konobaricom u borosanama, kariranim stolnjacima i čašama gemištarkama. Kako je vremenom djelovanjem elementarnih nepogoda u taj prostor sve više ulazio mramor, mesing i fine šalice, ŠDV je polako gubio vezanost sa svojim drevnim hranom, osjećajući se u njemu nelagodno To je izazvalo veliku društevnu disperziju i rasap jer su mužjaci sve više slabili svoju međusobnu povezanost, te prestali pjevati "Kaj nam pak moreju"- vrlo važan borbeni poklič nekoliko generacija ŠDV-a koji ih je održavao. U današnjim novobnovljenim hramovima rijetko možete vidjeti ŠDV-a koji je svoje bogove ionako davno prestao obožavati, a ovih nešto malo što je ostalo ili piju na ulici ili su prešli na new age filozofiju koja zazire od alkohola. Propast sindikalnih odmarališta ŠDV kao vrsta je jednom godišnje kolektivno crpio svoju energiju vitale iz takozvanog hodočašća u južne krajeve. Sindikalni izleti imali su sličnu funkciju kao birtije, no nisu bile namijenjene isključivo mužjacima nego cijeloj proširenoj obitelji i široj zajednici. Tako su tu išle i ženke, djeca, rođaci, znanci, a sve se pretvaralo u veliku pučku svečanost kojom se slavio bog dobre zajebancije i raskalašenosti. Naime na sindiklanim izletima, ŠDV inače kao pomalo asketska i vjerna vrsta predava se uživanciji i hedonizmu svake vrste time tražeći sponu sa svojim davnim izgubljenim primordijalnim pretkom. Nestankom ovog tipa svečanosti, ŠDV je sputan regulama počeo pokazavati znakove depresije, malaksalosti i malodušja, čime je počeo gubiti korak pred novim vrstama sklonije teambulidinzima i eventima. Izumiranje jezika ŠDV je počeo gubiti bitku s novopridošlim vrstama kada ih više naprosto nije mogao razumjeti. Kako je jezik jedan od glavnih faktora u opstanku vrste, ali i ključan za njen daljnji razvoj, tako se ŠDV nikako nije mogao snaći u novim riječima kao što su showbizz, lifestyle, gadget, reality, myspace i account manager. Navikao na jednostavnije oblike riječi kao što su kurac-palac, konjak, praznik, spajanje i poriluk nikako se nije mogao snaći s tom količinom silnih čudnih riječi koji su novopridošlice izgovarali, pa mu je sve izgledalo kao kula babilonska, naime nitko više nije razumio ono "Daj mi dohvati šarafciger". Pokušao je učiti i nove riječi ali umjesto da se lakše sporazumijeva s drugima, više nije mogao razumjeti ni sebe. Vjerovanje plemenskim starješinama U prastara vremena biti plemenski starješina kod prvih ŠDV-a je bilo pitanje časti. Ako bi se tek poneki pokazao lažljiv, častohlepan ili prevrtrljiv naprosto bi ga objesili i izabrali drugog. U kasnija vremena institut starješine se prebacio na nešto širu funkciju- druga generalnog. Drug generalni imao je pravo zadržati jedan mali dio resursa za sebe, ali je morao paziti da se sve ravnomjerno rasporedi ostalima. Tako se gubitak kojeg šlepera pijeska preusmjeren za drugovu vikendicu nije smatrao bitnim, ako su i šljakeru ostale dve vreće. No pojavila se nova generacija "drugova" koja je obećala da će svi dobiti po šleper pijeska. No ti su, umjesto da sebi zadrže prešutno dogovoreni jedan šleper, uzeli cijelo crpilište pijeska, dok šljakerima naravno nisu dali ni najgori šljunak. Iz misterioznih i nama danas neshvatljivih razloga ŠDV su i dalje na svojim godišnjim saborima birali one koje ih potkradaju samo što se ovi više nisu zvali dugovi nego gospoda, a kad su ŠDV-i shvatili da ih ovi zapravo uništavaju, bilo je debelo prekasno. Pijeska više nije bilo za nikoga. Opća apatija Svaka vrsta mora imati temeljni smisao svog postojanja, jer ga to razlikuje od druge vrste. Cvrčak pjeva, a mrav i ŠDV veći dio života rade. Kako su nove vrste došle s idejom da je rad štetan, da smeta i da je potpuno neproduktivan(iako je znanost o evoluciji pokazala skroz suprotno), tako je i ŠDV pao u svojevrsnu vrstu kolektivnog malodušja-prestao je raditi, ali naprosto nije znao što bi drugo mogao činiti sa sobom osim toga. Probao je s tenisom, nastupom u lovu na talente, konceptualnom umjetnošću i pisanjem biografija, ali mu naprosto nije išlo. Šljaker domesticus vulgaris je to što jest isključivo kad radi, no u međuvremenu je zbog svega toga zaboravio raditi, pa je pao u depresiju i prestao je jesti, piti(iako su se neki pak posvetili isključivo tome) i razmnožavati se. To je dovelo do toga je ta vrsta na samom rubu izumiranja, tek ćete vidjeti ponekad nekog čudo preživjelog u plavom kombinezonu besciljno luta gradom ili poljima, dok ga druge vrste prezrivo izbjegavaju, a poneki čak i djeci skrivaju oči od tog nemilog prizora ili eventulno pokazuju kao davno nestao prizor poput medvjeda koji pleše. Neki su se pak zaposlili kao živi eksponati u muzeju rada, no projekt nije zaživio, jer bi im onako depresivnima i bezvoljnima brzo dosadilo besmisleno lupat čekićem po nakovnju, iza izloga od od pleksiglasa. Srećom je taj izlog bio zvučno izoliran jer bi i te preživjele i zatočene primjerke vjerovatno dokrakčila najčešća rečenica koja bi se mogal čuti s druge strane izloga. "Vidiš sine ovako je nekada izgledao obični šljaker. Nije se znao prilagoditi pa je zato izumro. Zato dijete, nemoj nikada ni pokušavati raditi". Sretan 1.Maj želi vam vaš Svijet u boci. |
Malcolm`s not dead
- 11:00 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
 Malcom McLaren 22.1.1946-8.4.2010. Apokrifna priča kaže ovako: Vlasnik kontroverznog londonskog butika "Sex" nije znao kako se riješiti ćudljivog prodavača, pa ga je odlučio prekvalificirati u bas gitaristu i uvaliti u neki bend. No kako dotični nije imao pojma o sviranju, morao je izmisliti neki stilski pravac gdje se taj sitan nedostatak neće zamijetiti. Tako su nastali Sex Pistolsi i PUNK, iako se pouzdano ne zna što je nastalo prije- naime Punka je bilo i prije Pistolsa, ali do Pistolsa nije bilo Punka. Najgore u cijeloj priči je prošao nesretni prodavač, koji nikako ne može zadržati stalno radno mjesto, pa je Glen Matlock ubrzo smijenjen još luđim i još lošijim basistom Sid Viciousom, čemu je ponovo kumovao ekscentrični vlasnik butika, menadžer benda i idejni tvorac ludorije zvane Punk Malcolm McLaren. Sve je zamišljeno kao najveća prevara u povijesti, ali će se opet čudnovatim obratom pokazati da nije takvom ispala, nego se ista ta povijest sa svime time poigrala. O tome, na kraju. Ako odete na wikipedijinu stranicu i ukucate Malcolm McLaren, vidjeti ćete da je nažalost s obje strane one nesretne crtice upisana godina, druga je ova recentna, što jednu biografiju čini prividno zaokruženom. U potrazi za savršenim novinskim naslovom stajalo bi vjerojatno "Umro je otac punka"(ili tvorac, kum, izumitelj) no srećom pa je ovo samo blog, a ne novina, pa komotno možemo konstatirati da mu je on bio samo poočim. Jer Punk je zapravo nešto poput struje, ona je oduvijek postojala ,samo nam je trebao Tesla da nam je obznani. A Tesla Punka bio je McLaren, a sad neka me grom ubije zbog ovakve pretencioznosti. No opet ako je Punk uspio završiti u muzejima, oprostit ćete mi za ovu malu posmrtnu glorifikaciju. Kreativac, ali i sposoban menadžer, McLaren je bio Pistolsima otprilike ono što je Brian Epstein bio Beatlesima, iako ni izdaleka tako tih i u sjeni. Dovoljno lukav da se drži na distanci, ali i da se zna tko je alfa & omega, doslovce je bio kreator jedinstvenog trenutka u povijesti kulturnih pokreta, koji je da citiramo Neila Younga (u pjesmi koja se izravno dotiče i jednog također pokojnog protagonista cijele priče)- "Here to stay". Nisu naravno Pistolsi bili genijalan bend samo radi McLarena, nego zato što su bili strašan bend po sebi, ali on je bio taj koji je prepoznao onu "esenciju"- znate ono kad je neko jelo strašno fino, a vi ga znate prepoznati samo po začinu. Suština je bila organska, no iz te nadogradnje rodio se Punk. Trebalo je šutnuti u dupe jedno učmalo, konzervativno, licemjerno i sterilno društvo kakvo je bilo Britanija 70-tih i McLaren i Pistolsi su u tome uspjeli. Ne jedini, ali njima se prvima piše. I baš kao što svi koji drže do sebe,a takvih je na hiljade, tvrde da su bili na legendarnom manchesterskom gigu Pistolsa u onoj mjesnoj zajednici(meni jedna od najdražih filmskih scena uopće u genijalnom Winterbootom filmu o manchesterskoj sceni- 24 party people), iako ih je bilo samo tridesetak, svi će se htjeti naknadno upisati u taj prvi revolucionarni val. Baš kao oni koji postaju partizani 45-te. Kasno kao i uvijek, no paradoksalno ispalo je da je Punk počeo živjeti točno onog dana kada je umro. Da li je to bila nesretna američka turneja ili bizarne smrti Sida I Nancy, pri tom je manje bitno. U isto vrijeme tamo negdje na potezu između Rijeke i Ljubljane, uskoro će se protresti još jedno društvo, ono koje je svoj zenit doseglo kad je počelo umirati, pa nije čudno da ga je morao dotaknuti Pank, jer negdje u dubini duše svi smo mi zapravo kopilad. Zato ne bi bilo nimalo fer i pankerski dalje nabrajati suhonjave podatke iz McLarenove biografije, uostalom imate wiki za to. O da, ljubovao je s drugom najvećom ikonom punka Vivienne Wesrwood i napravio savršenu adaptaciju "Madame Butterfly", i još koješta, ali to već spada u dosadnu domenu statistike. Malcolm je bio sve osim misionara, pa ipak sad ispada da je ispuno najvažniju misiju od svih, šutnuo je svijet u dupe i ne samo da nije prošao nekažnjeno, nego se pri tom i dobro zabavljao. Sjetit ću se toga sigurno sutra na koncertu Stiff Little Fingersa, autentičnih punk prvoboraca, kad ću i ja malo zatresti dupetom u Malcolmovo ime. A zašto ona prevara s početka priče nije uspjela? Zato što na ovom svijetu vrlo malo stvari nije prevara, a Punk ne samo da nije nego je naprotiv jedna od rijetkih pravih stvari. Zajebano, ha? |
Skica jedne analogne porodice i odabrana djeca
- 19:20 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Pogled na početku švinka desno gore. Otac u tek nedavno izvađenom sakou iz ormara, solidno uščuvanom ali ipak iz porodične ostavštine, kao i da preko slike još miriše na vrećicu lavande, drži čašu vina u ruci, a drugom rukom gladi bradu-kao muškarac koji razmišlja o ostavljenoj ljubavnici još prije 20 godina, misleći da je to bilo tek jučer. Kadar se lagano spušta, košulja mu je blago otkopčana, no još uvijek ne previše kako se ne bi izgubilo tek načeto sredovječno dostojanstvo. Iskusnije oko primjetit će tek jedva uočljivu fleku na reveru(paradajz saft?) ali ona nam nije dovoljno zanimljiva da bi zadržala kameru koja lagano kreće prema desnom kutu slike. Tamo se nalazi ujak u zelenom samtastom sakou, suzdržano pripit, no kako bi zadržao načelo ispravne porodične fotografije u ruci drži polovnu akustičnu gitaru-iako u nesmrznutom životu jedva da je naučio svirati Crnog leptira. Ako spustimo pogled još niže, skroz desno, primjetit ćemo gotovo nenačetu plavušu s do zla boga demode pundža frizurom. Tko je ustvari ta dama nemamo pouzdanih saznanja, iako otac tvrdi da se zvala Ines, ali to je falš sjećanje, jer postoje indicije da se tako zvala očeva zaboravljena ljubavnica. Opet nije isključeno da se tako uistnu i zvala, jer uvijek se zovu Ines, čak i kad se zovu Nena. Blago lijevo od misteriozne plavuše je mamina sestra Ema. Ema ima crvene obrašćiče čak i na crno-bijeloj fotki(ianko crno bijele fotke uvijek imaju neku boju), lice odaje neslućenu stidljivost, ali oči gledaju energičnije prema oku kamere od svih drugih ljudi na slici, kao da Ema jedina zna što bi ovaj trenutak mogao značiti, te ga upija punim intenzitetom, obrnuto proporcionalno njegovoj kratkoći. Možda zato što ona jedina zna da neće nadživjeti taj trenutak, i da je stvar gotova prije nego što je počela, ali zaboga Ema nas s tim sranjima o prolaznosti deprimira, kao da je ispal iz rednjoškolske lektire, pa skrećemo pažnju na blago lijevo od od nje, gdje se smije za tulumarenje uvijek spremna druga mamina sestra Elvira, u društvu rudlavog profesora povijesti. Desnim trzajem oka pokušavamo dokučiti što profesor povijesti u bež džemperu radi do tete Elvire, a onda nam pada na pamet da ju je naprosto poševio koju noć ranije, moralo je to tako biti, jer profesori povijesti ne upadaju tek tako u porodični kadar, bez malog seksualnog ekcesa. Ono što smatramo posebno bizarnim nalazi se u kadru oko sredine, naime profesor blago stišće uz sebe sestričnu Anju. Ona pak izgleda kao Heidi sa socijalističke strane Alpa, zeleni džemper kupljen na Ponte Rosso bar je dva broja prevelik, a zbunjeni pogled u prazno odaje da joj je malo neugodno ne radi lascivnih konotacija-nego zbog zdravog instikta "Tko si ti i koji kurac radiš na našoj fotografiji", no ipak je to naša Anja, lice koji bi moglo završiti ako već ne na čokoladi -bar na izumrlom brandu šećerne table. Do Anje, znatno mlađa, znatno nasmijanija je sestra Mihaela. Ona se blago naginje prema lijevo, kao da želi zaokružiti kadar nekom vrstom neobuzdanosti -"budale zašto uopće snimate djecu kad znate da će ona odrasti", na glavi joj neka kapica s žutim tufnama, sasvim dovoljno za zaokruženo djetinjstvo. Gore lijevo iznad tufni je namrgođeni brat Andrej. Ni dječak, ni mladić u iznošenoj crnoj majici, (dječaci na zalasku uvijek nose crne majice), nadajući se kako namrgođenošću kvari snimatelju posao, no tu se malo zeznuo jer cijeloj ustvari cijeloj stvari daje svečarski ton, kao da su karmine, što e vala hvala bogu, nisu. Bratić Niko, pretili Elvirin sin (on je skupljao kile jednakim žarom kao ona ljubavnike) lijevo od Andreja, već opasno približen drugom rubu fotografije, batakom u ruci pak totalno ubija ozbilnost trenutka, ne stideći se ni u jednom trenutku svog imidža provincijalnog debeljka. Iznad debelog na rubu lijevo je stric Tomo, jedino što je dominatnije na slici od njega su upečatljivi Ringo Star brkovi. Toliko dominiraju lijevom stranom kadra da uz kragnu preširokog sakoa gotovo posve zaklanjaju strinu Luciju, a ona mu je gotovo nestala pod snažnom radničkom miškom s Tomine desne strane, no ipak će vještije oko zapaziti krajnje diskretan osmijeh i čašicu bevande u ruci, držeći je tako kao da se u zadnji čas bezuspješno pokušala rješiti dokaza. To nas polako dovodi do same sredine kadra gdje je majka u gotvo svečarskoj haljini, odmjerenog ali ipak besprijekornog stava kao meštar ceremonije u velikom Cirkusu, koja pokušavaja od svih tih zebri, slonova i klaunova ipak napraviti dostojanstvenu predstavu. Tek iskusnije oko vidjet će kombinaciju sretnog i zabrinutog pogleda koji logično ide prema očevoj strani. Netko bi ga mogao shvatiti kao prijekorni pogled zbog očeve čaše, ali tu bi se prevarili -ono što je u njenom oku srećom glatko izmiče površnom tumačenju slučajnih kibicera, i sasvim je neuhvatljivo. Možda bi samo trebalo napomenuti da je ispod Anjinih i Mihalenih nogu mali žućkasti pas mješanac. Mihaela ga gladi jednom rukom, dok štene zbunjeno virka gora prema nabrzinu skupljenoj gomili. Ne možemo znati što bi jedno štene moglo misliti o procesu fotografiranja, ali ima dovoljno bedast izraz njuške, da čak i on djeluje kao da je svjesno da je riječ o nečemu gotovo važnom, što možda na slici i neće biti zamijećeno. Tko je i zašto doveo tog psa ni do danas nije razjašnjeno. * rođaci, djeca i psi u ovoj slici su dovoljnoj mjeri izmišljeni da bi mogli postati stvarni, ovisno na način koji gledate sliku |