| < | prosinac, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com



Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.


Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
- 12:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
"Što je prvo što ti pada na pamet kad se sjetiš rata?" pita me neki dan na kavi mlada Francuskinja, inače sasvim informirana i obrazovana osoba, ali ipak onoliko daleko od rata koliko ja od mogućnosti da jednog dana završim u saborskoj klupi. No dobro, žena provodi neko studijsko istraživanje o ratu i tome kako ljudi na ovim prostorima danas nakon toliko vremena gledaju na njega i kako uopće žive sa s njim i poslije njega. Ja uglavnom pokušavam objasniti da rat ne doživljavam kao neku "breaking point" u mom životu, nego "one experinece more" i da se trudim da ta do to ostane potisnuta uspomena i kako ga se ponekad sjetim, ali da zapravo ima toliko događaja poslije(i prije) njega koji su mi bili i značajniji i više me formirali i da su mi zapravo puno draže neke druge nataložene uspomene, koji ih imam više razloga sjetiti se i tako vrtim se u krug, pokušavajući to iskustvo ostaviti na razini dojmljivog, ali ipak odgledanog filma. Znam da moram o ratu, ali bi radije o dobrim koncertima. A kad smo došli do ovog pitanja, dugo sam razmišljao što odgovoriti i zapravo nisam imao pojma , jer mi uistinu ne pada na pamet ništa određeno, jer mi pada ujedno i sve. Pa sam nakon dosta vremena onako lupio "coldness and darkness". I sad to sad uistinu za nekog promatača sa strane(srećom ne u bijeloj uniformi) može zvučati kao savršena efektna metafora za kraj razgovora. No, ustvari nije bile nikakve posebne metafore. Bilo je naprosto užasno hladno tih dana, oko -15 ispod nule, a kako je bila sredina prosinca i dani su bili kratki- bilo je uglavnom i mračno, pogotovo u banijskim šumetima. I to je zapravo to, od svih onih ovakvih i onakvih ratnih slika, o kojim sam već pisao pa ću se ovaj put suzdržati, pamtim na prvu banalnu metereološku činjenicu. To je zapravo dobro, jer nema ničeg naročito zanimljivog u ponavljanju. I zapravo tek na kraju razgovora mi je sinulo i to uz prijateljevu pomoć, da za koji dan nastupa 20-obljetnici najtraumatičnijeg i najdomljivijeg događaj iz tog rata, koji bi svakako trebao biti pamtljiv, ali eto sakrio se negdje u sjećanjima ovog sunčanog prosinca. Kad smo se vratili te noći, znam samo da mi je mama rekla da bih trebao svake godine na sv. Luciju paliti svijeću jer me sačuvala. Naravno da nisam, ni tad ni ubuduće, iz nekoliko razloga. Prvo nisam vjernik, a ritual lišen kozmogonije se pretvara u vlastitu suprotnost, a drugo onakav smotan kakav jesam, nije isključeno da bih srušio tu svijeću ili je ostavio uplajneu preko noći, pa zapalio cijelu svoju kućnu biblioteku. I tako se taj 13.12 sačuvao u nekoliko neodređenih riječi kao što su Kupa, stodruga, izdaja, Novi Zagreb, i hladnoća. Ako mene pitate i više nego dovoljno. Ono što se događalo sa mnom i meni tih 20-godina poslije je čisti bonus. A nekako je za taj 12. mjesec suđeno da obiluje zanimljivim obljetnicama u mom životu i nažalost ne uvijek baš toliko sjajnim uspomena. Recimo, prije koji dan je bila 10-godišnjica napada na Močvaru, gdje sam sudjelovao, naravno ponovo na strani napadnutih. Ima li neka bitka u kojoj ja neću biti na strani onih koji dobiju po piksi? Uglavnom, mirno smo gledali film o Milku Đurovskom i posljednjoj reprezentaciji bivše države, a skupini nezadovoljnih skinjara to nije bilo dovoljno patriotski i shvatili su to kao provokaciju, pa su upali u Močvaru, razbili svijetla, polupali stolice, flaše i nekoliko glava promatrača. I nestali na nasipu, bez da ih je itko ikad pokušao uloviti. No dobro, šta mi tu usred Zagreba, imamo gledat dokumentarne filmove o propalim fudbalerima, uostalom? Neki dan kad se povela rasprava o tome preko raznih foruma i fejsa, palo mi je na pamet ono krucijalno pitanje koje se na ovim prostorima tako često postavlja a glasi otprilike:" A gdje si bio 71, 91, 01..." I koje obično postavljaju ljudi koji nisu nigdje bili, osim možda u špajzi. Dobro je to pitanje zapravo, jer su sebi sadrži sve paradokse ovih prostora. Eto u prosincu 91 sam utvarao da branim domovinu, pustivši im da im pucaju po meni, kao što bi rekao Yossarian iz Kvake 22. A 01 sam mislio da branim svoja uvjerenja tako da gledam film koji hoću, o temi koja me zanima, u istoj toj "obranjenoj domovini" , ali sam ovaj put dozvolio da me tuku. Da domovina ne znači slobodu odavno znam, ali jer baš moram dobiti po glavi da bi mi se to dokazalo? I znate što sam zaključio? U prosincu 2011 imam jedan puno jednostavniji plan- ja bih samo popio svoje pivo na miru. Znam da čak i to ovdje nije uvijek moguće obaviti toliko jednostavno, a kad bolje razmislim samo to sam htio i uvijek i posvuda, ali stvari se nekad naprosto ispriječe ispred tebe. Banijska šuma, četnici, prosutaški skinsi, Hrvati, Srbi, dušebrižnici, ovaj put molim vas htio bih da me ostavite na miru, ako je ikako moguće. Ja ja sam čak i 71, kao svaki pošteni jednogodišnjak rušio sistem iznutra -pasivnošću i tim oružjem se mislim koristiti i ove jubilarne 11. A prosinac je ionako umoran mjesec, otprilke kao trkač na 10.000 metara sa kraja kolone. Uredu, odradio je trku i to je neki uspjeh, ali na cilju je sav lipsao i nikakav, jedva diše i još mu nitko ne nosi cvijeće. Dobro, možda bih ipak danas mogao upaliti svijeću, makar onu mirisnu, aromatičnu, njih bar imam. I to ne zahvaljući sebi, nego nekome kome je stalo, a kad pogledate stvari iz te perspektive onda je 20 dobivenih godina zapravo više nego solidan bonus, neki ga nažalost, nestali onog hladnog banijskog jutra, nisu dobili. Iz te perspektive uopće mi nije krivo što vani nije onako hladno kao prije 20 godine, nego su gotovo proljetne temperature i razvlači se sunce nad Zagrebom. Znao je Johnny što priča kao i uvijek. Zato sorry Amelie, nije da se posve ne sjećam rata, ali ga se ne sjećam više nego što je to potrebno, a to nije previše. Hladnoća i tama su uostalom samo riječi, dok ih ne osjetiš, a sunce godi starim kostima. |
|
po meni se ništa neće zvati.... Jedni su nezadovoljni imenom jednog lijepog trga, jer smatraju da se ne smije zvati po komunističkom diktatoru, čak i kad su posađene ruže za istog davno uvenule. Drugi pak žele ulicu beogradskog rockera, za kojega pak nitko nije sadio ruže, jer je eto nesretnik umro u vremena kad je cvijeće nicalo samo iz topovskih cijevi. Za jedno i drugo ima donekle argumenata, ali kad bolje razmislimo zaslužnika će uvijek biti više nego potencijalnih ulica za njih. Srećom, povijest je promjenjiva kategorija, pa uvijek postoji mogućnost da svi dođu na red. Pa čak i Milan Mladenović. Samo ruku na srce, da li bismo mu napravili bog zna kakvu uslugu kad bismo i dali ulicu. Jer što bi radio on pored tih svih mačeva u kamenu i anonimusa, za koje malo je tko od nas jedva i prelistao leksikon da bi saznao tko su i zašto su zaslužni, a kamoli nešto više od toga. Uostalom ja sam preko 20 godina živio u prilazu stanovitog Hribara, a da sam tek relativno nedavo saznao da je čovjek zapravo bio arhitekt, a ime mu ni danas ne znam. Srećom, nije Hrvoje. Ah, blažena ignorancija. Neznanje je zparavo divna stvar, jer ako ne znate tko je bio nosioc imena vaše ulice, onda je možete slobodno i ignorirati. Čak i ako ste imali čast živjeti u ulici Mile Budaka. To je kao s Trgom žrtava fašizma. Prije nego što je fašizam ubrao svoje prve žrtve, a znatno prije nego što će neki smatrati da ni te žrtve nisu bile dovoljne kako bi se po njima zvao trg, ime mu je bilo kao u nekom nadrealnom filmu Fritz Langa- Trg N. Izvrsno ime za neki fim noir- Ubojica sa trga N. Doduše, ustaška tajna policija se pobrinula da tih ubojstava bude što više, a tada se već gube elementi krimića i dobivaju obrisi tragedije, pa je tako i trg izgubio svoje romantično ime i godinama kasnije upao u prijepor oko imena, koji je završio, srećom na jedini ispravan način. Te postao simbolom onoga što na ovim prostorima najčešće obilježavaju ploče s imenima ulicama- kratkog i selektivnog pamćenja. Mada naravno ima i genijalnih naziva ulica. Takve su npr. vodovodna, vatrogasna ili ventilatorska. Budimo objektivni vodovodi, vatrogasci i ventilatori su za prosperitet nacije puno značajnji od Višesalva, Zdeslava i Braslava, za koje smo jedva znali i da postoje, a kamoli da su se znatnije bavili komunalijima i infrastrukturom. A osim toga, teško da će doći takva vlast koja će imati nešto protiv vatrogasaca. Jer ne bi im bio koži da im uzmu ulicu, a onda im se posve slučajno zapale stranačke prostorije. Iako imam osjećaj da bi vatrogasci rado donirali svoju ulicu u zamjenu za moderniju opremu i bolje plaće. A možete uvijek otići tamo Where the streets have no name. Pragmatični ameri nemaju ništa protiv toga da i ljude zamijene brojevima, barem tako kaže poučak s Wall Streeta. Iako ta ulica ima ime, samo bojim se da nije dobila ime po Watersovom remek djelu, nego nekom drugom zidu, kraj kojeg nisu nikog streljali, ali je posve sigurno dao svoje žrtve. No, tamo su od ulice češće avenije, a one su pak za moj ukus preširoke. A i sumnjam da postoji ulica Matija Gupca, što je, vjerovali ili ne, najčešća ime za ulicu (ili trg) u Republici Hrvatskoj. Solidan uspjeh za jednog kmeta, sigurno nije sanjao da će njegova pobuna jednog dana pobrati takav toponimni uspjeh. No da se mi vratimo sam početak. Kako smo se početkom 90-tih uvjerili u istinitost onog grafita "I poslije Tita- Tito" činilio se da će naš život teći u zatvorenim krugovima, u kojem se iste ulice različito zovu(uostalom ondašnji trač je kazivao da Francek nije htio mijenjati ime trga Maršal Tita- ne zato jer mu je ovaj bio idol -nego jer ga "čuvao" za sebe). No i to je bila samo zabluda, naime doznali smo da se i ulice mijenjaju, ne toliko zahvaljujući rekonstrukcijskim radovima, koliko promjenama u nama samima. S druge strane, tada nismo mislili da bi nama omiljeni glazbenici ikad mogli dobiti ulicu, zaboga to je bilo rezervirano za Ferdu Livadića, Josipa Runjanina i onog trećeg koje nismo zapamtili jer smo markirali satove glazbenog. Naprotiv, imena ulica bile su uvijek odraz nečeg monumentalnog i prošlog, dok nam je glazba koju smo voljeli bila spas u toj spomeničkoj i historicističkoj kulturi, koja nas je odjednom počela okruživati. Jedini spomenik koji smo priznavali bio je slavni Hendrixov most, koji se kočoperi nad Savom, ubojita željezničko-rokerska kombinacija. Dobro i rokeri ostare, udebljaju se i neki umru tek u starosti, a time zapravo smanjuju svoju šansu da dobiju ulicu. I možda baš zato inicijativa za Mladenovićevu ulicu, jer u rock mitologiji još uvijek priznajemo više one koje su otišli mlađi, pa čak i kad ih hoćemo institucionalizirati. Iskreno, meni je skroz svejedno da li će Milan dobiti ulicu, dok god ga bude dovoljno često na play-listi, s ove ili one strane zemaljskih ulica. A kad sam nedavno bio na izvrsnom koncertu Discipline Kičme u Tvornici, gledajući Koju kako melje onaj bas- pala mi je na pamet legendarna izjava Keith Richardsa- "Biti živa legenda je dobro, ne zato što si legenda, nego zato što si živ". Ulice su ionako samo punktovi, a sjećanja varljiva, što povijest najbolje zna. A kad smo kod toga, nedavno sam otkrio da ni početni Bregovićev citat u mom slučaju nije posve točan. Nedavno sam vozeći se pored parka ispred crkve u Sigetu zapazio da su ga preimenovali u " Park 102. Novozagrebačke brigade"( i za kojeg se naravno ne sjećam kako se prije zvao). Eto, paradoksalno čak i prije nego što sam umro postao sam, ipak jedan mali dijelić toponima u rodnom gradu. To vam je tako s ulicama koje pamte ruže, ali pamte i tenkove. Možda rokerima našeg odrastanja ipak treba prepustiti samo onaj nevidljivi prostor između, koji popunjava glazba. A što se zaslužnika tiče, kad ponestane ulica, uvijek možemo početi imenovati zvijezde. Njih bar ima dovoljno. |
- 12:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #
- 11:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #
- 12:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #
- 11:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
- 12:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #
- 12:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #
- 11:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #








