Svijet u boci

<	svibanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

03.05.2012., četvrtak

Čovjek koji je ubio Slobodana Miloševića

Dana 03.05.1987., čovjek po nadimku Kuga, inače moj poznanik, potpuno neometan od strane nadzornih službi, glumeći da je zaposlenik službe održavanja, ušetao je u zgradu Centralnog komiteta saveza komunista Srbije i ispucao cijeli šaržer u predsednika CK Srbije, druga Slobodana Miloševića. Velike mrlje od krvi probile su ispod košulje i začas zaflekale bezlično sivo odijelo, a Slobodan Milošević je samo nekoliko puta teško zagrgljao, ne uspjevši ništa reći. Kuga je potom svladan i odveden od strane organa bezbednosti, a drug Milošević u kritičnom stanju hitno odvezen u pravcu bolnice, ali je smrt uslijed teškog ranjavanja nastupila još u kolima hitne pomoći. Nakon toga, za novog predsednika CK Srbije izabran je drug Ivan Stambolić, a Kuga je odveden pred sud, što će postati najpraćenije suđenje u povijesti SFRJ, spektakularnije od onog Andriji Artukoviću. Iako se u početku činilo da će Kuga biti zasigurno osuđen, jer djelo nije ničime negirao, te dobiti doživotni zatvor, tijekom suđenja došlo je do kopernikanskog obrata.
Naime, obrana je zamolila tužiteljstvo da kao ključne olakotne dokaze uzme opsežne video materijale pod nazivom „Ratovi na području bivše SFRJ 1991.-1995. “ te „Poraće u regiji od 1996. do danas“. Materijali su zavedeni u sudski registar pod brojevima UR-176 i UR- 234, a njihova prezentacija i projekcije trajali su punih 96 sati, pred vidno šokiranim svjedocima i sudskim vijećem.
Naime, materijali su sadržavali jasne i neoborive dokumentarne snimke o tome što bi se dogodilo da je Milošević ostao na vlasti, uključujući potresne slike iz Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice. Također su tu bili materijali koji nedvosmisleno pokazuju kako bi izgledao dolazak nacionalista na vlast i u drugim saveznim republikama, te posljedice dugogodišnjeg vladanja istih- od međunarodnih sankcija do devastacije domaće industrije i posvemašnjeg raspada ekonomije. Uz njih je uredno predočen i popis imena budućih poginulih, nestalih i ranjenih na svim stranama tijekom rata, među kojima su se mnogi zabrinuti građani prepoznali.
Na sudsko vijeće ovi materijali su izazvali tzv. nirnberški efekt, a potom je, ako je i bilo ikakve dileme, ona potpuno nestala, te je svima, osim nekoliko najtvrdokornijih predstavnika Miloševiće struje, bilo jasno kako optužba mora biti hitno odbačena. Moj, gotovo mogu reći, prijatelj Kuga je oslobođen, a presuda je glasila da je atentat u skupštini-kako su ga već kolokvijalno nazivali, počinjen za opće dobro. Od tada su Kugino djelo zvali- atentat iz čovječnosti.
Što se dalje događalo, svima vam je poznato. U svim saveznim republikama održani su prvi višestranački izbori, na kojima su pobijedile umjerene građanske stranke, najčešće u koaliciji s bivšim reformiranim komunistima, pa je tako u Hrvatskoj pobijedila Koalicija narodnog sporazuma skupa sa SDP-om, dok je u Srbiji na vlast došla mlada liberalna struja. Potom je slijedio miran raspad Jugoslavije po tzv. čehoslovačkom modelu, a sva granična pitanja riješena su multilateralno, bez velikih intervencija Zapada. Potom su i sve bivše savezne republike, sada već zavidno ekonomski prosperitetne države, zajedno ušle u EU, u prvom valu proširenja, a Slobodana Miloševića jedva se tko i sjećao. Doduše, i Kuga je pomalo ljudima blijedio iz sjećanja, ali tako je to, kada vlada prosperitet, nikom ne trebaju heroji. Ipak, naciju i regiju ponovo je potresla vijest da je Milorad Stefanović zvani Kuga, inače po nacionalnosti Srbin, rođen 07.06.1956. u Puli, umro 23.09. 2007., u svojoj 52. godini od posljedica karcinoma na plućima, u mirnom kućnom okružju, kako je uostalom i živio dotad, kao običan službenik, bez ikakvih državnih povlastica. Bio je to najveći sprovod u povijesti Republike Hrvatske, govor je održao osobno predsjednik Republike Miko Tripalo, a došle su delegacije i obični ljudi iz svih bivših republika SFRJ. Na sprovodu su se za tu priliku prigodni okupili i svi originalni članovi EKV-a , njegove omiljene grupe i odsvirali akustičnu verzije njemu najdražnih pjesama „Zemlja“ i „Samo par godina za nas“. Potom su svi spontano zapljeskali, te se vratili svojim poslovima, školama, fakutetima i životima koji obećavaju.
Iza njega je ostala žena i troje djece.
Na području bivše Jugoslavije točno 78 ulica i 19 gradskih trgova nosi ime Milorada Stefanovića- Kuge.

AUTORSKA NAPOMENA: Ovu pričicu poslah na recentni natječaj za kratku priču na Facebooku, a kojemu je glavni sponzor ugledni proizvođač kave. Tema natječaja je- "zbližavanje". Nakon nekoliko dana nazvao me jako simpatični i ljubazni gospodin koji je izjavio kako je on iz tamo nekog natječajskog komiteta i da je njima moja priča super, te da imam "potencijal", ali da sam fulao temu. Na to sam ja rekao da je tema zbližavanje- a ja govorim o zbližavanju naroda bivše SFRJ u kondicionalu. Na što je on isto tako ljubazno odgovorio "Pa da-ali nisu oni tako baš zamislili". Ali da napišem neku drugu priču svakako. Što mi svakako ne pada na pamet.U svakom slučaju priča je ispala iz konkurencije, a ja jedino i dalje nikako da dokučim na što proizvođači kave misle kad kažu-"zbližavanje"?

- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.03.2012., petak

Pijesak pjesme

Idealna radio stanica trebala bi biti uglavljena u prostorno- vremenskom vakumu, u trenutku u kojem pjesma koja vam je zbog nečega posebno sjela, počinje uvijek iznova, ali svira samo taj jedini put. S obzirom da je ovo definicija van prostora, vremena i poglavito pameti- možda bi je trebalo definirati kao živi pijesak u pješčanom satu, kad ga okrenete, vremenski interval je isti, ali vaš doživljaj je ipak malo drugačiji. Što je dobro, jer pjesme su tu da se troše. Kao i vrijeme.

Ono s čim treba biti posebno oprezan je da trenutak u kojem ugasite radio, mora biti svakako prije nego što su počele vijesti.

Jer tamo znate sve- Linić steže remen, Čačić steže vrat, Kosor steže pamet, Sanader steže Prodanovića, Turudić Sanadera, Sanader Turudića. Cijena benzina dostiže nebeske visine, Natanyahu igra potapljanja brodova s Ahmadinedžadom, a Obama je i dalje bijela ovca. Večernji tv dnevnik je poslovična kazna za sredovječnost. Sredovječnost je kazna za predaju. Predaja nastaje kad smo zaglavili s pjesmom negdje oko sredine onog sunčanog sata. Ili kad pomislite da su sve pjesme već odavno odsvirane i otpjevane i da nemate više nijednu na zalisi, s kojom bi mogli nešto započeti.

Ipak, ako ste dovoljno lukavi neke još uvijek mogu poslužiti, iako su pohabane i stare. Možda baš zato.

Recimo van lijep proljetni dan, sunce vam tuče ravno u oči, samo ljudi su nekako sjebani, fasade oronule, a jedino što blješti osim sunca su duga ružna švapska imena banka na reklami i vi se pitate jeli ovo najbolje što smo mogli i zar je to zaista sve što smo dobili nakon svih tih odlslušanih pjesama. ili njima usprkos. No svijet ne definiraju pjesme, one ga samo okružuju. Pjesme su pijesak vremena.

Recimo neki dan pjevušim u sebi cijeli dan "Whole Wide World" skoro posve zaboravljenog Erica Wrecklessa. Ne znam kako je počelo, samo mi je prostujalo glavom i više se je nisam mogao(ni htio) riješiti. I sad reći ćete kako vam može pomoći pjesma o tipu koji traži imaginarnu djevojku na Tahitiju, Bahamima, pa ko Brangelina diljem svijeta i uporno je traži dok je ne nađe, što uopće nije izvjesno i nakon što pjesmu ponovite tisuću puta. Zapravo pomislite koliko bi siroti Eric sigurno bio efikasniji da je bogati bankar, koji bi se uputio direktno na Tajland i tamo našao sve što treba, po posve razumnoj cijeni. A Eric traži i traži, čak i sad kad je osatrjeli roker, podrtina i šlapa, ali jebi ga, mora...pjesma tako želi.

Mora, jer se pjesma uglavila u onom sunčanom satu, pa se okreće neprestano ponavljajući trenutak, naravno nikad ga ne ponovivši. Sve je u vrtnji. Dovoljno je što se je poželjeli pjevušiti, što vam je došlo da popijete orošeno pivo dok ste je čuli ili možda poslati u materinu sve(ako već niste) i zasjeli na prvu klupu, oboružani melodijom kontra dosadnog popodneva , nečim neuhvatljivim poput vremena u pijesku, ali najkonkretnijim što imate, dobrom starom pohabamom pjesmom. Pohabane pjesme za pohabane ljude, kud ćeš bolje.

Nekako se onda i sumorni grad okružen neonsko finacijskom pticom grabljivicom čini boljim mjestom. Jer na sreću postoji na hiljade takvih feelgood pjesama, kao sitna,a li ipak efikasna zaštita od svakodnevnice i sitnih odumiranja. Treba sačuvati trenutak i treba ga pustiti da prođe istovremeno. To je najbolje što možeš dobiti od svake pjesme. Vi samo kao na nekom virtualnom džuboksu ubacite neku svoju, umjesto Wrecklessove zarazne poskočice i vidjete ćete da stvar funkcionira. Barem na trenutak, a to je najbolje što možete dobiti.

Pjesme su zakrpe na sivom odijelu svakodnevnog života, uglavnom beskorisne, ali čovjeka razvesele svojom nezgrapnošću. Pijesak pjesme još je neuhvatljiviji od onog pijeska vremena, samo što je još finiji.

- 11:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.02.2012., petak

Rum, saksofoni i malo slobode.

Oni znaju cijenu svega i vrijednost ničega.

Prije otprilike mjeseca dana u Kanadi je umro veliki češki pisac Josef Škvorecky. Kako je riječ o čovjeku čije je pisanje izrazito djelovalo na mene u formativnoj dobi, a svakako ga obožavam i danas, i to u toj mjeri da skrušeno moram priznati da jedna od mojih moja prvih priča, koja je svojedbno pobijedila na jednom natječaju, a koju i danas ljudi zbog nekog razloga pamte, bila u jednom pasusu neskrivena posveta malom detalju iz "Inženjera ljudskih duša". No, ostavimo citate i detalje po strani, ionako su sve male priče dio jedne velike, a ako već i "kradeš", radi to od najboljih. U tom trenutku htio sam mu napisati jednu posvetu, ali sam odustao, možda zato što su zapisi ovdje sve češće bivali prigodnički orbituariji, a se ovaj moj blog polako počeo pretvarati u post mortem dnevničke zapise, a to je nešto što nikako ne bih htio. Uostalom, ponovit ću ono najotrcaniju frazu - velika djela nikad ne umiru i zapravo tek nekad nakon dosta vremena shvatimo da njihova aktualnost nikada ne prestaje. Nažalost, njihovu upozoravajuću jednostavnost rijetko shvatimo od prve.

Pa ću prije nego što se vratim na češki humor i srednjevropsku sentimentalnost , na zvuk bas saksofona koji melankonično odjekuje nad malom češkom provincijom, na zlatni Prag i na vrijeme jazza i tenkova te sna o slobodi(vječnog sna o jebenoj slobodi, koja se uvijek događa nekom drugome), malo zastraniti s jednim drugim također pokojnim književikom, iz potpuno drugog miljea i skroz druge polazišne točke. Koje se uvijek naravno dodiruju.

Riječ je o legendarnom gonzo novinaru i piscu Hunter T. Thompsonu , čije sam
"Dnevnike Ruma" nedavno čitao, a zatim i gledao ekranizirane(upravo igraju u zagrebačkim kinima, zdušna preporuka). Kako ćemo od Škvoreckog doći do Thompsona objasnit ću vam poslije, najbolje da krenemo - od sredine. Prividno Thompsonova knjiga priča o ničemu drugome doli brutalnom opijanju(kako i sam naslov govori) i besciljnom bauljanju od točke A do točke B, najboljem sportu ikad izmišljenjom za muškarce- tumaranju. Pijanom tumaranju, ako ćemo iskreno. Glavni lik je Paul Kemp, za kojeg nijeg teško otkriti da je riječ o autorovom alter egu, a koji dolazi raditi na Portoriko kao dopisnik N.Y. Timesa. S obzirom da je rad za neko portorikansko dopisništvo bio i početna Thomsonova točka u karijeri, jasno je da je riječ o biografskom detalju, naravno pomalo literarno pretjeranom, ali čiji niz suludih alkoholnih epizoda nije teško predočiti ni u stvarnom životu pogotovo ako se poznaju Thompsonov lik i kasnije djelo. Ali pustimo malo alkoholne eskapade na stranu, o čemu zapravo govore „Dani Ruma“?

Priča je smještena u rane 60-te, uoči Kennedyijeve pobjede na izborima, a govori o jednom procesu koji smo mi spoznali puno kasnije, kad smo se riješili naših“ inžinjera ljudskih duša“ . A tada smo dozvolili pobjedu „gmazova“ o kojima govori Thompson, a pri tom to nikako nisu oni iz blenatvih Ickeovih knjiga, iako kao metafora može imati sličnosti.
Izraz gmaz upotrijebio sam zato što ih natripani Hunter tako vidi nešto kasnije u „"Strah i preziru u Las Vegasu“, ali to bi bilo već pomalo zastranjenje, riječ je ipak o toplokrvnim bićima, nažalost. Kemp(ili Thompson) ih zapravo titulira puno direktnije- na kraju ulazeći u netom zatvorenu štamapariju, pomalo svjestan već unaprijed izgubljene borbe, kad kaže „Osjećaš li taj miris- to je miris gadova“. Nije teško shvatiti tko su gadovi- bankari, osiguravatelji, korporativci, građevinari i slična žgadija. Jer pijano bauljajući po otoku Thompson je svjestan procesa usred kojeg se našao, u trenutku kad bijesni kapital stavlja svoje ruke na otok i beskrupulozno otima od domaćeg stanovništva zemlju i obalu, a cijele otočiće pretvara u privatne plaže na kojima domaće stanovništvo nema ni pravo pristupa, te raznim trikovima i štosevima(najviše banalnim-korupcijom), zaobilazi zakone i devastira obalu izgradnjom ogromnih hotela, u kojima će ljetovati priglupi debeli američki turisti skloni kuglanju. Normalno je da takvi beskruplozni likove jedini strah imaju od nezadovljnog osiromašenog stanovništva i „kastrizacije“ otoka i mogućnosti da ostanu bez svojih na prevaru izgrađenih novčanih ekspozitura, tumora svijeta koji ne samo ne razumiju nego i uništavaju.
I neprilagođenih tipova poput Kempa. Pa otuda i ovaj početni citat, koji je u originalu od Oscara Wildea i zapravo se odnosi na cinike, ali ga Kemp izgovara misleći upravo na sustav protiv kojeg će se na svoj specifičan način uglavnom bezuspješno boriti sljedećih 40- tak godina. Tu će bitku izgubiti, kao što se znalo u početku, što će dokazati njegov zadnji ultimativni čim kojim je završio osobni rat, ali ipak će ostati jedno sjajno umjetničko svjedočanstvo, ako ništa o tome kako izgleda „slobodni“ svijet kad ga rasčetvoriš iznutra, pa čak i pod djeovanjem raznolikih opijata.

A sloboda je najopasnija kad je izvoziš drugome, u to smo se već uvjerili.

Pa ćemo se sad vratiti na nama nešto bližeg Škvoreckog i zapitati se što je on mislio o tome, mada je i njemu vjerojatno bilo sve jasno, s obzirom da je zadnjih 40-tak godina života proveo na „slobodnom“ zapadu. Škvorecky koji je u mladosti bio neuspješan tenor saksofonist(pa tako nazvao i autobiografiju), u ranim danima imao je samo potrebu glupirati se i svirati jazz te, naravno, ganjati cure, kao što već doliči mladićima te dobi, ali uskoro će se suočiti s glupošću totalitarizma, koji će u svemu navedenom vidjeti opasnost po svoju opstojnost. Kao i Thompson, Škvorecky također ima svog literanog alter ega –koji u malom češkom provincijskom mjestu snatri o boljoj budućnosti, pokušava svirati i ljubiti i time otkriva svoj prostor osobne slobode. Nažalost, to će biti prekinuto prvo dolaskom rata i fašizma, a potom komunizma i staljinizma. Kako li je gordo tada mogla zvučati riječ sloboda za dvadeset(i kusur)godišnjaka koji je htio samo fukati i svirati. Dobro, ako ne ide ni s jednim od toga, uvijek možeš pokušati pisati, makar i u izgnanstvu. Mnogo godina kasnije, u već navedenim „Inženjeru ljudskih duša“ Škvorecky će iz svoje slobodarski hladne kanadske perspektive napisati :“Uspoređujem ovu panoramu s Hradčanima i čini mi se lijepšom , ali objektivno gledano vjerojatno je ista. Zemlja je svugdje lijepa: Ljepša je ondje gdje se više ništa ne odgađa za budućnost, jer ne mora, između ostalog i zato što od budućnosti ne ostaje mnogo“.

Da, zanimljive su te dvije perspektive, toliko različite, a opet iste. Nesretni Škvorecky otišao je na zapad u potragu za svojom slobodom i prividno ona je ostvarena, mogao je slobodno stvarati, svirati(što više nije ni pokušavao), a vjerovatno više nije ni ganjao žene s obzirom da je tamo već stigao kao ozbiljan oženjeni čovjek u godinama, ali ostavimo tu spekulaciju njegovoj intimi. Hunter T. Thompson od početka je bio dio tog svijeta, dapače izronio je kao njegov najekstremniji produkt u doba hipijevske, šezdesteosmaaške, slobodarske i ine druge revolucije, iako je, čak i prije nego što je cijeli taj poket(ako je to uopće ikad bio) krenuo, u samom njegovu osvitu priznao poraz, osjećajući miris gadova. Jer miris gadova je zapravo miris novca, a sloboda je samo skup izvozni proizvod.
Zato valjda postoje pisci: Da bi bježali, u alkohol ili na zapad, na hladni sjever ili topli Portoriko, u glazbu ili dekadenciju. Uvijek u suprotnom pravcu i vraćajući se na isto mjesto.

Pa ipak koliko god prividan bio miris slobode, ona je ipak sveprisutna. Ja je osjećam svaki put kad začujem zvuk saksofona, pa pomislim kako je morao zvučati nad Hradčanima, nad okupiranom Češkom, i kako je negdje taj narančasti valjajući zvuk još uvijek negdje jezdi nad Pragom svaki put kad netko pročita neku priču Škvoreckog i kako sloboda zpravo nije subjekt, nego čin, neprestano otkrivanje istih strahova i njiihovo prevladavanje. U „Sjajnoj sezoni“ glavni junak nakon još jednog ljubavnog neuspjeha baulja po ulici usred noći i začuje zvuk saksofona. Tada se osjeti tužnim, ali nekako „lijepo tužnim“ i ta sintagma mi zapravo najbolje opisuje osjećaj iz njegovih knjiga, da povremeno vas obuzmu tugom, ali nekako lijepom i to je ono najviše što od slobode možete dobiti. Kao i svako dobro umjetničko djelo.

A nevezano za to, tamo u toplim morima, debeli Amerikanci još uvijek vode svoje debele žene na kuglanje, potpuno nesvjesni kako su tamo nekad plovili Drake i Crnobradi. U jednom ogorčenom pismu koje je Thompson pred kraj života uputio Hughu Hefneru, indirektno priznanje poraz jedne makar ideje slobode koju je njegova generacija imala, ustupajući mjesto konzervatinom i korporativnom duhu. Nažalost, po ogorčenom tonu pisma, nekako se moglo naslutiti da će skončati samoubojstvom, razočaran upravo konačnom pobjedom „gadova“, ali opet ne usudim se dijagnosticirati konačne uzroke jednog ipak intimnog čina.
Svakako ono što je ostalo su paradoksi suvremenosti: Na prvi pogled sve je u redu- u ime slobode debeli Ameri danas mogu u Prag, a turisti iz istočne Evrope na Karipske otoke, ako imaju love- naravno. Baš kako je naveo Škvorecky u onom svom sjetnom pismu iz Kanade, svijet je uvijek jednako lijep svugdje, ako nema straha od budućnosti. Mada se iskreno nadam da sve započete bitke, bilo Thompsonove ili Škvoreckog, nisu konačno izgubljene, pa ni dobivene, nego da je to proces koji moramo uvijek iznova prolaziti, kako nas miris gadova ne bi pratio svuda gdje krenemo. Radije biram blago kotrljanje tenor saksofona, makar i loše odsviranog, čak i ako vas čini tužnim.

- 13:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.12.2011., četvrtak

Rekvijem za tešku industiju

It's just a rumour that was spread around town
A telegram or a picture postcard
Within weeks they'll be re-opening the shipyards
And notifying the next of kin
Once again
It's all we're skilled in
We will be shipbuilding

Elvis Costello "Shipbuliding"

We used to built shit in this county

Frank Sobotka "Wire"

<

Sjeća li se neko ilustracije oca u jednom od starih socijalističkih udžbenika iz pretpostavljam -hrvatskog jezika? Bila je i prateća pjesmica ili mala priča iz perspektive njegova sina, otprilike o tome kako ocu izgledaju osmijeh, oči, srce i ruke, nisam siguran za druge organe. Pritom mu je jedna ruka bila naglašeno predimenzionirana, kao da čovjek boluje od nekog karikaturalnog gigantizma, te naravno položena na srce, baš kao što su poslije činili sljedbenici jedne sekte koja se dočepala vlasti. A u krilu mu je naravno taj nasmijani sin, koji ga s ponosom opisuje. Meni je ta ruka doduše djelovala pomalo jezivo, jer nijedan otac kojeg sam znao nije imao ruku kao Veli Jože, niti sjedio u kućnom okružju u radničkom kombinezonu. No, ideja je bila da je ponosnom i nasmijanom radniku baš sam rad stvorio veliku ruku i toplo srce, pa je tako socijalistički suptillno glorificiran u udžbeniku.
Working class hero za domaću upotrebu, blue collar pater familias. Skoro ti je krivo što ti otac nije tvornički radnik.

Poslije smo nekako heroje u kombinezonima potisnuli iz sjećanja, došlo je vrijeme u kojima su riječi poput "tvornica" "radnik" i "proizvodnja" postali gotovo atavizmi, tek povremeno ubačeni u upotrebu od strane nekog natmurenog analitičara u tv studiju, koji uzalud cvili kako nam bez produktivnosti nema spasa. No, iako nam je to svima jasno, nitko ne zna što bi to trebalo proizvoditi, a što već ionako davno nismo prestali. Uz to, dolaze Kinezi.

Povod ovog teksta je jedna vijest koja, pored svih ovih uglavnom otužnih u ovoj blaziranoj zemlji, prolazi gotovo nezapaženo iako je u suštini jedna od onih iz "teške kategorije", otprilike kao tankeri koje smo također prestali proizvoditi. Riječ je o tome da ovih dana sisačka željezara definitivno odlazi pod ključ i da će više od 900 ljudi u roku od najkasnije 3 mjeseca izgubiti posao. Dobro, reći ćete- radnici na ulici, zašto da se tomu čudimo nakon 20 godina neproizvodne demokracije, no gledajući sinoćnje kasne vijesti, nekako me posebno deprimiralo. Možda zato što ovih dana gledam Žicu, pa na primjeru Baltimorea vidim kako apokaliptično izgleda jedan zaboravljeni postindustrijski grad, a pada mi na pamet i "Full Monty" sa napuštenim velškim čeličanama, no nekako mi se ne čini izvjesno da će se zaboravljeni sisački radnici posvetiti karijeri chippendale stripera. Naime, iako stara fraza kaže da je svaki kraj ujedno i novi početak- neki krajevi su naprosto definitivniji od drugih. Kada umre tvornica ili škver- to je jedna impresivna smrt koja iza sebe ostavlja samo građevinski kostur i hladnoću napuštenog pogona. Kada ste vidjeli tvornicu koja se obnovila ili tvorničke dimnjake koju su ponovo počeli sukljati vatru jednom kad su se umorili od nje? Tvornica nije zmaj, iz odrezane glave ne raste druga. Ako ima sreće godinama kasnije možda će se pretvoriti u galeriju, prostor za nadobudne alternativce ili skvot. A možda i onako poluraspadnuta postane "zaštićeni spomenik kulture" , neprocjenjivi komad "industrijske arhitekture", ali tvornica se nikad ne reinkarnira u tvornicu, njena smrt je nokaut teškaša, kada padne bubne jako u pod ringa i ostane tamo ležati. Nema tu bezbolne smrti, tišina nakon tvorničke buke jeziva je i ispunjena konačnošću.

No prazne zgrade ili ono što je ostalo od njih- poput zagrebačkog "Paromlina", "Gorice" ili "Jedinstva" ipak još dugo ostanu kao podsjetnik. Ono što vizura grada ne pamti su radničke kolone na kapiji, sneni mamurluk u zoru, život u iščekivanju pauze za ručak i pokoja skrivena "bombica u džepu". Ono što Povijest pamti, tek kao puku činjenicu, je onaj neodređeni moment kada sve to nestane, obično jedna ili dvije rečenice u istim onim udžbenicima, ali za nešto stariju djecu- "tvornice su se tad počele zatvarati, a mnogo ljudi je ostalo bez posla". Ono što se ne bilježi je onaj trenutak kad izraubani radnik uzima svoje rješenje o otkazu gledajući u pod i postajući svjestan da su sve to bile potrošene godine. Teški rad, baš kao i siromaštvo, nije pretjerano romantičan, osim možda u filmu "Flashdance", ali je ipak pragamtičan, osigurava život omeđen nekim ritmom i smislom, pa i -ako se poslužimo dnevnopolitičkim rječnikom -"ostvaruje rezultate". Iza teškog rada ostaje teški hod i pognuta leđa, a nadžive ga samo praznina i hala, koja će prije ili češće godinama kasnije dobiti svoju prenamjenu. Izbora ima nekoliko najčšeće pobijeđuju narkomani ili kultura. U rijetkim slučajevima to je spomenik radu, kojem zapravo i ne treba spomenik, on je samo sredstvo kojim se osigurava opstanak, sve dok ne postane suvišan. I dok ne nađemo druge načine.

Nije to naravno prvi slučaj umiranja tvornice, niti ovdje ni drugdje i nije to počelo jučer, pa ni prije 20 godina. Diljem svijeta propadaju industrijske zone, a najrapidniji slučajevi su oni u SAD-u gdje gradovi poput Detroita ostaju praktički bez cijelih četvrti, koje uskoro postaju pravi gradovi duhova. No šta kad se to dogodi u zemlji od niti 5 miliona stanovnika? Možete li zamilsiti cijeli jedan Sisak kao mrtvo mjesto na mapi? Što će se dogoditi kad svi mali gradići, a takvih je ovdje ipak najviše, postanu nalik napuštenim igralištima za djecu? Hoće li biti kao neke baltimorske četvrti rasadnici kriminala i čemera? Imam dojam da već sada u dobrom dijelu Hrvatske u mogim mjestima ionako nema ničega osim frizeraja, kladionica i kafića. Kao da se ljudi ujutro ošišaju i obriju, popiju kavu i ulože 10 kuna, pa im onda ostaje samo da ubiju dan prije nego što vide kako će večeras proći Tottenham. Hoće li takvi gradovi dobiti svoje baltimorske "uglove" ili već jesu? Pravo pitanje iz one pjesme nije više "gdje je nestao čovjek" nego "gdje je nestao radnik" i zašto sam sad ja odjednom ( a koji sam u prozivodnji radio davno, samo preko student servisa na mjesec dva) postao ovako melankoničan zbog definitivnog kraja pojma radničke klase, kad je on već davno započeo, samo se približava svom završnom nokautu?

Ne znam, možda zbog olakog suočavanja s tom viješću u kasnom večernjem dnevniku. Propala je još jedna tvornica, slegneš ramenima, gasiš svoj lcd televizor, uvlačiš se u krevet i kažeš curi ili sebi u bradu "kome još trebaju metalni radnici" pa zaspiš, misleći na svoje brige. Nema više oca s gigantskom rukom, nema proizvodnje, nema brodova. Zrak nad gradovima postaje čišći, a hale koje imaju posebnu sreću se ostakljuju, ostale gube staturu, cigle i sjećanje. Pomisliš da je "industrijska arhitektura" šminkerska glupost i da bi tvornicu čim se ugasi trebalo srušiti, poravnati i pustiti da raste korov. Ako bude sreće, industrijska zona se možda jednom vrati na početak i postane pašnjak
Tako bi se brže riješili teških misli da smo radili uzalud svo vrijeme. Teške boje za tešku industiju, Bare je pogodio. Uz to, dolaze Kinezi

Naša krivnja je što smo dozvolili da otpušteni radnik i ugašeni pogon bude samo vijest na večernjim vijestima, Krivnja radnika je mnogo veća i bolnija, a sastoji se u tome da je mislio da se može preživjeti isključivo teškim radim, te da se ne može postojati ako ne proizvodiš. Nažalost prevarili su se i utoliko su krivi, a jedina usluga koju im možemo napraviti je da iza njih porušimo sve propale pogone, da nas ništa ne podsjeća na taj promašeni povijesni koncept. Za poslove koje danas radimo, ionako su nam dovoljne ruke normalne veličine.

- 12:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.12.2011., utorak

Proljeće je 13. u Decembru

"Što je prvo što ti pada na pamet kad se sjetiš rata?" pita me neki dan na kavi mlada Francuskinja, inače sasvim informirana i obrazovana osoba, ali ipak onoliko daleko od rata koliko ja od mogućnosti da jednog dana završim u saborskoj klupi. No dobro, žena provodi neko studijsko istraživanje o ratu i tome kako ljudi na ovim prostorima danas nakon toliko vremena gledaju na njega i kako uopće žive sa s njim i poslije njega. Ja uglavnom pokušavam objasniti da rat ne doživljavam kao neku "breaking point" u mom životu, nego "one experinece more" i da se trudim da ta do to ostane potisnuta uspomena i kako ga se ponekad sjetim, ali da zapravo ima toliko događaja poslije(i prije) njega koji su mi bili i značajniji i više me formirali i da su mi zapravo puno draže neke druge nataložene uspomene, koji ih imam više razloga sjetiti se i tako vrtim se u krug, pokušavajući to iskustvo ostaviti na razini dojmljivog, ali ipak odgledanog filma. Znam da moram o ratu, ali bi radije o dobrim koncertima.

A kad smo došli do ovog pitanja, dugo sam razmišljao što odgovoriti i zapravo nisam imao pojma , jer mi uistinu ne pada na pamet ništa određeno, jer mi pada ujedno i sve. Pa sam nakon dosta vremena onako lupio "coldness and darkness". I sad to sad uistinu za nekog promatača sa strane(srećom ne u bijeloj uniformi) može zvučati kao savršena efektna metafora za kraj razgovora. No, ustvari nije bile nikakve posebne metafore. Bilo je naprosto užasno hladno tih dana, oko -15 ispod nule, a kako je bila sredina prosinca i dani su bili kratki- bilo je uglavnom i mračno, pogotovo u banijskim šumetima. I to je zapravo to, od svih onih ovakvih i onakvih ratnih slika, o kojim sam već pisao pa ću se ovaj put suzdržati, pamtim na prvu banalnu metereološku činjenicu. To je zapravo dobro, jer nema ničeg naročito zanimljivog u ponavljanju. I zapravo tek na kraju razgovora mi je sinulo i to uz prijateljevu pomoć, da za koji dan nastupa 20-obljetnici najtraumatičnijeg i najdomljivijeg događaj iz tog rata, koji bi svakako trebao biti pamtljiv, ali eto sakrio se negdje u sjećanjima ovog sunčanog prosinca.

Kad smo se vratili te noći, znam samo da mi je mama rekla da bih trebao svake godine na sv. Luciju paliti svijeću jer me sačuvala. Naravno da nisam, ni tad ni ubuduće, iz nekoliko razloga. Prvo nisam vjernik, a ritual lišen kozmogonije se pretvara u vlastitu suprotnost, a drugo onakav smotan kakav jesam, nije isključeno da bih srušio tu svijeću ili je ostavio uplajneu preko noći, pa zapalio cijelu svoju kućnu biblioteku. I tako se taj 13.12 sačuvao u nekoliko neodređenih riječi kao što su Kupa, stodruga, izdaja, Novi Zagreb, i hladnoća. Ako mene pitate i više nego dovoljno. Ono što se događalo sa mnom i meni tih 20-godina poslije je čisti bonus.

A nekako je za taj 12. mjesec suđeno da obiluje zanimljivim obljetnicama u mom životu i nažalost ne uvijek baš toliko sjajnim uspomena. Recimo, prije koji dan je bila 10-godišnjica napada na Močvaru, gdje sam sudjelovao, naravno ponovo na strani napadnutih. Ima li neka bitka u kojoj ja neću biti na strani onih koji dobiju po piksi? Uglavnom, mirno smo gledali film o Milku Đurovskom i posljednjoj reprezentaciji bivše države, a skupini nezadovoljnih skinjara to nije bilo dovoljno patriotski i shvatili su to kao provokaciju, pa su upali u Močvaru, razbili svijetla, polupali stolice, flaše i nekoliko glava promatrača. I nestali na nasipu, bez da ih je itko ikad pokušao uloviti. No dobro, šta mi tu usred Zagreba, imamo gledat dokumentarne filmove o propalim fudbalerima, uostalom? Neki dan kad se povela rasprava o tome preko raznih foruma i fejsa, palo mi je na pamet ono krucijalno pitanje koje se na ovim prostorima tako često postavlja a glasi otprilike:" A gdje si bio 71, 91, 01..."
I koje obično postavljaju ljudi koji nisu nigdje bili, osim možda u špajzi.

Dobro je to pitanje zapravo, jer su sebi sadrži sve paradokse ovih prostora. Eto u prosincu 91 sam utvarao da branim domovinu, pustivši im da im pucaju po meni, kao što bi rekao Yossarian iz Kvake 22. A 01 sam mislio da branim svoja uvjerenja tako da gledam film koji hoću, o temi koja me zanima, u istoj toj "obranjenoj domovini" , ali sam ovaj put dozvolio da me tuku. Da domovina ne znači slobodu odavno znam, ali jer baš moram dobiti po glavi da bi mi se to dokazalo?

I znate što sam zaključio? U prosincu 2011 imam jedan puno jednostavniji plan- ja bih samo popio svoje pivo na miru. Znam da čak i to ovdje nije uvijek moguće obaviti toliko jednostavno, a kad bolje razmislim samo to sam htio i uvijek i posvuda, ali stvari se nekad naprosto ispriječe ispred tebe. Banijska šuma, četnici, prosutaški skinsi, Hrvati, Srbi, dušebrižnici, ovaj put molim vas htio bih da me ostavite na miru, ako je ikako moguće. Ja ja sam čak i 71, kao svaki pošteni jednogodišnjak rušio sistem iznutra -pasivnošću i tim oružjem se mislim koristiti i ove jubilarne 11. A prosinac je ionako umoran mjesec, otprilke kao trkač na 10.000 metara sa kraja kolone. Uredu, odradio je trku i to je neki uspjeh, ali na cilju je sav lipsao i nikakav, jedva diše i još mu nitko ne nosi cvijeće.

Dobro, možda bih ipak danas mogao upaliti svijeću, makar onu mirisnu, aromatičnu, njih bar imam. I to ne zahvaljući sebi, nego nekome kome je stalo, a kad pogledate stvari iz te perspektive onda je 20 dobivenih godina zapravo više nego solidan bonus, neki ga nažalost, nestali onog hladnog banijskog jutra, nisu dobili. Iz te perspektive uopće mi nije krivo što vani nije onako hladno kao prije 20 godine, nego su gotovo proljetne temperature i razvlači se sunce nad Zagrebom. Znao je Johnny što priča kao i uvijek. Zato sorry Amelie, nije da se posve ne sjećam rata, ali ga se ne sjećam više nego što je to potrebno, a to nije previše. Hladnoća i tama su uostalom samo riječi, dok ih ne osjetiš, a sunce godi starim kostima.

- 11:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.11.2011., utorak

Kako bi se trebale zvati ulice

po meni se ništa neće zvati....

Jedni su nezadovoljni imenom jednog lijepog trga, jer smatraju da se ne smije zvati po komunističkom diktatoru, čak i kad su posađene ruže za istog davno uvenule. Drugi pak žele ulicu beogradskog rockera, za kojega pak nitko nije sadio ruže, jer je eto nesretnik umro u vremena kad je cvijeće nicalo samo iz topovskih cijevi. Za jedno i drugo ima donekle argumenata, ali kad bolje razmislimo zaslužnika će uvijek biti više nego potencijalnih ulica za njih. Srećom, povijest je promjenjiva kategorija, pa uvijek postoji mogućnost da svi dođu na red. Pa čak i Milan Mladenović. Samo ruku na srce, da li bismo mu napravili bog zna kakvu uslugu kad bismo i dali ulicu. Jer što bi radio on pored tih svih mačeva u kamenu i anonimusa, za koje malo je tko od nas jedva i prelistao leksikon da bi saznao tko su i zašto su zaslužni, a kamoli nešto više od toga. Uostalom ja sam preko 20 godina živio u prilazu stanovitog Hribara, a da sam tek relativno nedavo saznao da je čovjek zapravo bio arhitekt, a ime mu ni danas ne znam. Srećom, nije Hrvoje.

Ah, blažena ignorancija. Neznanje je zparavo divna stvar, jer ako ne znate tko je bio nosioc imena vaše ulice, onda je možete slobodno i ignorirati. Čak i ako ste imali čast živjeti u ulici Mile Budaka.

To je kao s Trgom žrtava fašizma. Prije nego što je fašizam ubrao svoje prve žrtve, a znatno prije nego što će neki smatrati da ni te žrtve nisu bile dovoljne kako bi se po njima zvao trg, ime mu je bilo kao u nekom nadrealnom filmu Fritz Langa- Trg N. Izvrsno ime za neki fim noir- Ubojica sa trga N. Doduše, ustaška tajna policija se pobrinula da tih ubojstava bude što više, a tada se već gube elementi krimića i dobivaju obrisi tragedije, pa je tako i trg izgubio svoje romantično ime i godinama kasnije upao u prijepor oko imena, koji je završio, srećom na jedini ispravan način. Te postao simbolom onoga što na ovim prostorima najčešće obilježavaju ploče s imenima ulicama- kratkog i selektivnog pamćenja.

Mada naravno ima i genijalnih naziva ulica. Takve su npr. vodovodna, vatrogasna ili ventilatorska. Budimo objektivni vodovodi, vatrogasci i ventilatori su za prosperitet nacije puno značajnji od Višesalva, Zdeslava i Braslava, za koje smo jedva znali i da postoje, a kamoli da su se znatnije bavili komunalijima i infrastrukturom. A osim toga, teško da će doći takva vlast koja će imati nešto protiv vatrogasaca. Jer ne bi im bio koži da im uzmu ulicu, a onda im se posve slučajno zapale stranačke prostorije. Iako imam osjećaj da bi vatrogasci rado donirali svoju ulicu u zamjenu za moderniju opremu i bolje plaće.

A možete uvijek otići tamo Where the streets have no name. Pragmatični ameri nemaju ništa protiv toga da i ljude zamijene brojevima, barem tako kaže poučak s Wall Streeta. Iako ta ulica ima ime, samo bojim se da nije dobila ime po Watersovom remek djelu, nego nekom drugom zidu, kraj kojeg nisu nikog streljali, ali je posve sigurno dao svoje žrtve. No, tamo su od ulice češće avenije, a one su pak za moj ukus preširoke. A i sumnjam da postoji ulica Matija Gupca, što je, vjerovali ili ne, najčešća ime za ulicu (ili trg) u Republici Hrvatskoj. Solidan uspjeh za jednog kmeta, sigurno nije sanjao da će njegova pobuna jednog dana pobrati takav toponimni uspjeh.

No da se mi vratimo sam početak. Kako smo se početkom 90-tih uvjerili u istinitost onog grafita "I poslije Tita- Tito" činilio se da će naš život teći u zatvorenim krugovima, u kojem se iste ulice različito zovu(uostalom ondašnji trač je kazivao da Francek nije htio mijenjati ime trga Maršal Tita- ne zato jer mu je ovaj bio idol -nego jer ga "čuvao" za sebe). No i to je bila samo zabluda, naime doznali smo da se i ulice mijenjaju, ne toliko zahvaljujući rekonstrukcijskim radovima, koliko promjenama u nama samima. S druge strane, tada nismo mislili da bi nama omiljeni glazbenici ikad mogli dobiti ulicu, zaboga to je bilo rezervirano za Ferdu Livadića, Josipa Runjanina i onog trećeg koje nismo zapamtili jer smo markirali satove glazbenog. Naprotiv, imena ulica bile su uvijek odraz nečeg monumentalnog i prošlog, dok nam je glazba koju smo voljeli bila spas u toj spomeničkoj i historicističkoj kulturi, koja nas je odjednom počela okruživati. Jedini spomenik koji smo priznavali bio je slavni Hendrixov most, koji se kočoperi nad Savom, ubojita željezničko-rokerska kombinacija. Dobro i rokeri ostare, udebljaju se i neki umru tek u starosti, a time zapravo smanjuju svoju šansu da dobiju ulicu. I možda baš zato inicijativa za Mladenovićevu ulicu, jer u rock mitologiji još uvijek priznajemo više one koje su otišli mlađi, pa čak i kad ih hoćemo institucionalizirati. Iskreno, meni je skroz svejedno da li će Milan dobiti ulicu, dok god ga bude dovoljno često na play-listi, s ove ili one strane zemaljskih ulica. A kad sam nedavno bio na izvrsnom koncertu Discipline Kičme u Tvornici, gledajući Koju kako melje onaj bas- pala mi je na pamet legendarna izjava Keith Richardsa- "Biti živa legenda je dobro, ne zato što si legenda, nego zato što si živ". Ulice su ionako samo punktovi, a sjećanja varljiva, što povijest najbolje zna.

A kad smo kod toga, nedavno sam otkrio da ni početni Bregovićev citat u mom slučaju nije posve točan. Nedavno sam vozeći se pored parka ispred crkve u Sigetu zapazio da su ga preimenovali u " Park 102. Novozagrebačke brigade"( i za kojeg se naravno ne sjećam kako se prije zvao). Eto, paradoksalno čak i prije nego što sam umro postao sam, ipak jedan mali dijelić toponima u rodnom gradu. To vam je tako s ulicama koje pamte ruže, ali pamte i tenkove. Možda rokerima našeg odrastanja ipak treba prepustiti samo onaj nevidljivi prostor između, koji popunjava glazba.

A što se zaslužnika tiče, kad ponestane ulica, uvijek možemo početi imenovati zvijezde. Njih bar ima dovoljno.

- 11:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.10.2011., subota

10 predizbornih naputaka za poboljšanje imidža stranačkog dužnosnika

Kandidirat ćete se na predstojećim izborima? Čestitamo, došao je red i na vas. Međutim, u neizvjesnoj eri u kojoj je najsigurnije zanimanje ono koje se pretežno bavi samim sobom (a nije life couch)- to više nije tako jednostavno, jer će konkurencija biti žestoka, a mjesta u Saboru ograničena. Tako će vam trebati nekoliko trikova, kojima ćete nama naivcima uspjeti dokazati da ste vi baš onaj kojeg oduvijek nismo trebali. Zato vam evo malo par vještih P.R. trikova, a ako vam pomognu, sjetite me se kad zasjednete na tron, nekim simpatičnim nekorisnim radnim mjestom. Makar kao osobnog savjetnika.

1. Nabavite bedž

I to ne samo zato da bi vam se razlikovala prednjica od zadnjice, što je kod političara inače vrlo teško(to zapravo spada u profesionalnu deformaciju), nego da se načelno odmah izjasnite kokopj svojti pripadate, a u svrhu toga da vas nepoćudni ljudi lakše izbjegavaju na cesti. I vice versa. Osim toga, tako ćete odavati (naravno krivi) dojam da prenosite i neku poruku. Nažalost, vaš srednjoškolski bedž "The Doors" nije više priminjenjiv, iako ljudi jesu stranci, samo pitanje da li u vašoj. Poslije izbora bedž se skida i stavlja u ladicu, pa se ponovo stavlja u novom ciklusu ili se pak traži novi- prikladniji za novo doba.

2. Prilagodite kravatu i odaberite odijelo.

U slučaju da imate tenzije hodati lijevom (u slučaju da je sunčana) stranom ulice, onda će dobro doći neka razigranijih boja, a ako ste član najjače oporbene koalicije može neka s likom iz crtanog filma. Konzervativci (oni u zavjetrini) moraju više nositi one zagasitijih tonova, npr. albino plave ili ultraljubičaste. Ako ste pak srednjak, ne treba vam kravata, dovoljno je samo da ispružite istoimeni prst. Što se odijela tiče, najbolje da bude sašiveno po mjeri u domaćoj manufakturi hongkonške provincijencije. Sivo, baš poput ekonomije. Što se cipela tiče bitno da se daju razgaziti i da mogu istrpjeti veliku kilometražu. Za kraj kampanje idealan je dugački baloner, sa dovoljno džepova.

3. Ubacujte u govoru izraze nominalno, normativno i varijabilno.

Iz pukog razloga što se one mogu kombinirati s bilo kojom drugom riječi, a da i dalje ne znače ništa. Nažalost, riječ transparentno više nije u modi jer su međuvremenu svi ionako postali- prozirni. Pri tom pazite da ih ne upotrebljavate više od jednom u rečenici, niti da ih kombinirate međusobno, osim možda u završnoj riječi neke debate, kad hoćete dodatno zamutiti ionako već nerazumljivo. U agresivnijim istupima prema protivnicima, dozvoljene su riječi konsternacija i uzurpator.

4. Budite aproksimativni

I to likom i djelom. Obećajte aproksimativno više manje sve što se može obećati, kako bi bili poslije spremno potvrditi da vi aproksimativno niste obećali ništa. Ako izbacite iz prethodne rečenice riječ aproksimativno, koja i ovako ne znači ništa, bit ćete jasni i koncizni, a u tom slučaju vjerojatno izgubiti izbore. Aproksimativno.

5. U tv nastupima uvijek držite nekakve papire na koljenu.

Na kojima naravno najčešće ne piše ništa ili je to sudoku koji ste riješavali jutros na sjednici sabora(od prosječnog zastupnika ili zastupničkog kandidata ne očekujemo da se bavi teškom kriptogramskom križaljkom). Njima povremeno mašite, pjenite se i recite da vi sve imate crno na bijelo. Pri tom uopće nije važno što je tema razgovora, nit što vi imate crnu vikendicu na bijeloj jadranskoj klisuri. Ključna je stvar da u papire nikako nemojte zavirivati ili čitati iz njih, jer možda biste mogli otkriti nešto za što niste ni znali da postoji, a nije baš posve ugodno po vas.

6. Hinite skromnost, ali demonstrirajte (umjereno) bogatstvo.

Stvar je vrlo jendostavna, naš puk u načelu tvrdi da voli skromne i radišne ljude, ali u duši nije sklon vjerovati onima koji se do svoje zrele dobi nisu uspjeli potkožiti. Jer ako nisi riješio sebe, kako češ pomoći drugima? Ovaj dio mora biti suptilno izveden u stilu budističke sintagme o žici na glazbalu. Naime, ako pretjerate u skromnosti rulja će misliti (ispravno) da lažete, ako se pak kočoperite s očiglednim bogatstvom, izgubit ćete simpatije onih kojim radom nisu stekli ništa(znači svih). Najbolje je cijelo vrijeme pričati o radu, redu i pravnoj državi, ali ipak diskretno dozvoliti novinarima da objave da ipak imate stančić srednje veličine u centru grada, solidan auto srednje klase i klet na Plješevici. Nominalno (vidite kako stvar radi) zarađenih radom. Satovi i skupa odijela su, nažalost, out, pa ne možete njima demonstrirat onu staru narodnu egidu "pa šta, čovjek se snašao".

7. Laktarite se horizontalno, ulagujte vertikalno.

Jedan od najvažnijih predizbornih taktika je u tome kako se ugurati u prvih pet-šest mjesta na listi u izbornoj jedinici, kako bi osigurali da će vaše ime biti u kvoti za potencijalnu sinekuru u narednih par godina. Tu treba koristiti znanja stečena u mladosti sa utakmica i rock koncerata(estradnjačko- narodnjačkih, ako ste u stranci naglašeno domoljubnog profila), naime poznato je da se kroz gužvu najbolje napada s boka, a zatim laktarenjem, podmuklim udarcima pod bubrege i u pleksus lagano klizi prema naprijed, razgrćući tjelesa koja se slabije snalaze od vas u plutajućoj masi. Naravno umjetnost ulagivanja je već nešto kompleksnija, jer kao što recentna zbivanja pokazuju, koliko god bile suptilne metode uvlačanja u stražnje dijelove, nikad se ne zna kad će oni zbog djelovanja javnog purgativa proraditi, pa postoji mogućnost da budite eruptirani ko lava iz Etne. Zato se najbolje ulizivati polagano, ali mogućnost uzmaka i otklona, što je već pomalo i umjetnost. Koristite kiseli osmijeh, nedostatak karaktera i kičme uz opće neimanje mišljenja o ičemu, osim o aproksimativnom boljitku. Te čitajte starog dobrog Iznoguda.

8. Koristite photoshop

Osim što je vrlo koristan kako bi od vaše face seoskog krčmara s početka 18. stojeća napravili Hugh Granta s apriori osmijehom, još je važniji kako bi se retuširale vaše nesmotrene izjave s početka političke karijere. Tako npr. izjavu "Kud Ivo tud i ja" možete zamijeniti s "Kriv Ivo, ne i ja" ili "Nedamo generale" u "Generalno volim dame". Pri tom se ne morate brinuti da se neka izjava može shvatiti dvojako ili trojako, to joj i jeste cilj. Što ste neodređeniji to bolje, a najbolje su one (aproksimativne) izjave lišene ikakvog sadržaja, baš kao osmijeh ala Grant. U javnim nastupima ne pretjerujete s puderom, jer od puno osmijehivanja otpadne.

9. Multiplicirajte se.

Nažalost, kako tehnike kloniranja još nisu usavršene u toj mjeri da bi kao Michael Keaton u onom filmu mogli biti na više mjesta odjednom, koristite se modernim medijima i informatičkom tehnologijom.
Nakeljite simpatični profil na facebook, spremni da komunicirate s vašim prijateljima i sljedbenicima (naravno da ih u pravom životu nemate, ali morate izvršite mobilizaciju u stranačkoj " bazi") i pri tom pazite da oni postavljuju samo pitanja na koja unaprijed znate odgovor, znači ona aproksimativna. Ono što vam ne paše naravno brišite ili okrenite na šalu, ali nikako ne prihvaćajte kritiku ili je prebacite na suparnike. Muvajte se po prijemima, partijima i otvaranjima kuturnih priredbi, s uvijek apriori Grant osmijehom i ad hoc rečenicom pred bljeskalicama fotoaparata " Iz već učinjenog, birači će prepoznati viđeno" ili "Naš program je i vaš program, čak i kad ga prebacite". Otvarajte pučke kuhinje, liftove, berbe šljiva, tobogane i poslovne i shopping centre(pazite da u pučkoj kuhinji dobijete najdužu minutažu, a poslovnim centrimanajveću donaciju- zapamtite što veća donacija, to manja minutaža). Komunicirajte s masom, ali upamtite za sad kao i poslije- to je uvijek lakše ako su oni s druge strane plota. Što je još uvijek bolje nego da ste s vi s ove strane rešetaka.

10. Ostanite nedosljedni

Nema dosljednije osobine za političara od nedosljednosti same. Uostalom stalna na svijetu samo mijenja jest, pa što bi vi bili izuzetak. Uvijek se možete vaditi da ste, iako političar, samo čovjek, da učite dok ste živi i da ono aproksimativno prije nije isto kao i aproksimativno sad. Principi su za pjesnike i teoretičare, a vi ste ipak jedna osjetljiva biljka, koji da bi preživi vjetar mora se povijati u smjeru od kud puše. Momentalno je u modi žuto- plavi evropski stolisnik, pa pružajte listove u pravcu zapada, ali ako se promijeni ruža vjetrova, lako se pretvorite u domaću balkansku prožderušu. I naravno, poput bršljana, pružajte pipke na sve strane i polako gmižite prema gore.

- 12:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.09.2011., petak

Lokalni heroj za kraj ljeta

Svijetu u kojem se čuda troše na jednodnevnoj bazi, heroji su sve manje potrebni. No ponekad je dobro barem baciti pogled prema gore, ali ne zato da bi se dočekao nekakav superman na sonični pogon, ili drugi smiješan striček u čudnom kostimu. Opet koliko god bio lijep, pogled u zvijezde ne riješava ekonomsku krizu, iako nisam primjetio da su to u stanju riješiti ni oni mnogu prizemljeniji superjunaci u odijelima. U nedostaku boljeg ja se uvijek oslanjam na nebo i otoke. I kad kažem nebo, ne mislim na bogove, oni su tako izlizani. Pogotovo lokalni. Ali o herojima bi vam mogao nešto reći. Makar bili iz sad već prastarog filma.

Local Hero film je Billa Forsytha iz 1983, danas gotovo poznatiji po svojoj glavnoj glazbenoj temi "Goin Home" Marka Knopflera, iako je i on svojedobno bio prilično popularan. Pripadao je stilu tzv. britanskog "mekog realizma", meni jednom od dražih fimskih razdoblja, nastao u doba tačerizma, koji je uglavnom tematizirao propast klasične engleske radničke i niže srednje klase, njenim nesnalažnjem u novim okolnostima i nagovještavao novu raspodjelu snaga u tadašnjoj Britaniji. To je proces koji se nama dogodio nekih cca 15 godina kasnije, iako u to doba uopće nismo bili svjesni da bi dva tako različita društva u različitom vremenskom mometnu, mogu imati toliko toga sličnoga, no to je tako- izgradnja može biti različita, no zato je rastakanje zasnovano na uvijek istom principu.

Ti su filmovi bili puni onog najsuptilnijeg britanskog humora, prividnog cinizma koji je zapravo samo jedino oružje glavnih junaka za "preživljavanje" raspada. No, Local Hero pomalo je drugačiji, i gleda sve to iz druge, pomalo pomaknute, vizure. U središtu radnje je mladi američki yuppie Mac koji radi u teksaškoj naftnoj korporaciji, kojega vlasnik te korporacije Happer, zabunom misleći da je Škot(iako je ustvari Mađar), pošalje u uspavano ribarsko mjesto na samom sjeveru Škotske kako bi od lokalaca organizirao kupnju zemlje te tamo izgradio velebni naftni terminal. Ekscentričnog Happera tumači Burt Lancaster, u jednoj od svojih najboljih uloga, pred sam kraj karijere(i života), a stvar dobije nadrealni oblik kad se ustanovi da Happera više zanimaju izvještaji o tome kako izgleda nebo nad Škotskom, nego kako teče Macovo nagovaranje domaćina da im prodaju svu zemlju. Naime Happer je i sam Škot, ali i pasinirani ljubitelj astronomije, pa očekuje da mu Mac pokuša "uloviti" jedan asteroid kojeg dugo vreba, a u međuvremenu se na nebu pojavi i Aurora Borealis, pa se Macov izvještaj sve češće svodi na opisavnje neba Happeru, dok ga gleda iz lokalne telefonske govornice. Uz to naravno promatramo i očekivani proces Macove transformacije gdje se on sve više uvuče u ritam usporenog ribarskog gradića, otkrivajući lokalne običaje i neobična pravila funkcioniranja mjesta- naime npr. loklani odvjetnik s kojim pregovara o milijunskom biznisu je ujedno i taksist i vlasnik restorana. Naravno, ono što se odmah može povući kao paralela je ta japijevska bezobzirnost koja se brzo topi pred usporenošću i šarmu malog izoliranog i usporenog mjesta. Ili onaj osjećaj koji je svojedobno na Susku dobro definirao jedan moj znanac "Zel ga je otok".

No to ne znači da se živopisni domaćini naročito opiru ideje prodaje svog malog komadića obale i sjevernog raja, naime i njima itekako zatitra miris dolara u nosnicama, pa na svojim klasičnim terevenakama već planiraju tko će si šta od njih si kupiti kad- this time next year- budu milijunaši. Mir je mir, a lova je lova, a tako vrijedi u svakom kutu svijeta. Naposlijetku ipak slijedi onaj paradoks- često žrtvuješ mir zbog love- a onda ga pokušavaš istim tim novcem dobiti natrag, što najčešće nije izvedivo. Osim ako nisi Happer, ali o tom poslije.

A to uostalom najbolje zna najtvrđi orah od svih lokalaca- stari ekscentrik koji živi na vlastitoj plaži i koji je nema namjeru prodavati kako bi mogao kupiti neke daleke i egzotične plaže kojima možda i ništa ne fali- ali koje naprosto nisu njegove. No na kraju neće zapravo bit on taj "Local Hero" koji će zaustaviti korporacijski plan, to će učiniti sam Happer kad se spusti u Škotsku i nakon razgovora sa starcem na plaži, koji mu je zpravo vrlo sličan, shvati da je našao svoje idealno mjesto za gledanje zvijezda. Tako se situacija skroz obrće- korporacijski ekscentrik postaje lokalni heroj, a pravi heroj koji je zavolio miran život bogu iz nogu, nesretni Mac vraća se u Texas svom korporativnom životu, shvativši da je nepovratno izgubio nešto što je tek otkrio, pa je povratak kući ovdje zapravo ireverzibilan proces. A na kraju umjesto naftnog terminala na obali će se izgraditi- znanstveni centar za istraživanje mora.

No, ovo nije priča o borbi korporacijskih divova i dobrih neiskvarenih domaćina, a još manje o pobjedi lokalnog davida nad globalnim golijatom. O tako nečemu pričat će vam priglupi Avatar, i ostali filmovi koji zapravo promoviraju kriptorasizam kroz bajku o nekakvom neiskvarenom svijetu domorodaca. Svatko tko je jednom u životu bio npr. u Komiži, Rogoznici ili Grožnjanu, zapravo u bilo kojem malom i relativno zabačenom mjestu zna kako stvari uvijek funkcioniraju na svoj poseban način, no kakove god te posebnosti bile, to ne znači da se unutar tih lokalnih obrazaca ne preslikava slika makrosvijeta, koliko god prividno zatvoreni bili. Tako i u Lokalnom Heroju, lokalci snuju o velikoj lovi i zapravo su spremni prodati zemlju, pa koliko god se ne odriču lako lokalnog kolorita, ipak žele svoj dio kolača u kotaču zvanom "napredak". Rubovi svijeta možda zadnji dođu na red, ali i na njima vrijedi ista raspodjela karata. Možda tu posebnost njihova svijeta upravo češće vide vanjski "kolonizatori", koji su već davno izgubili svoj "primarni raj", pa ga onda traže u neotkrivenim obalama ili pak zvijezdama. Happer će na kraju filma uvidjeti da zapravo i ne treba teleskop da nađe što je tražio, ali njemu je ipak bilo lakše, ako ništa osigurao si je dovoljno sredstava za potragu. U međuvremenu su ionako mnogi "lokalni rajevi" već nestali.

Podsjeća li vas ovo na neke nama bliske situacije? U jeku medijske halabuke oko predpristupnog ugovora i samog čina pristupanja EU, naravno da se postavlja neizbježno pitanje o bogatim strancima koji će hrliti kupiti našu zemlju, jer su svoju davno uništili te se javlja euroskeptičan stav da za koju godinu nećemo imati ništa. No zemlju je nemoguće odnijeti sa sobom zar ne? Osim toga, pri tome se zaboravlja ono ključno, ako netko želi nešto kupiti, to ne ide bez onoga ko će mu biti to spreman prodati, a znamo da uz dovoljno dobru ponudu, baš sve može biti na prodaju. Uostalom zemlja bez ljudi ionako ne predstavlja nešto značajno niti ima neki identite sam po sebi, zar ne? Osim možda kolekcionarima humusa.

Moja djedovina i nešto zemlje su svega par kilometara oko Plitvica, a na njoj nisam bio nesretnim stjecajem okolnosti 20-tak godina, no otkud mogu garantirati da nećemo doći u situaciju u kojem ćemo ga prodati nekom strancu punih džepova, koliko god teško bilo odreći se obiteljske baštine. Dobro, primjer možda nije najsretniji, ako ništa zato jer za sada ne frcaju ponude, ali hoću reći zemlju posjeduju ljudi, oni je pak dalje kupuju i prodaju, a onaj dio tradicijskog kolorita koji pokušavamo očuvati ioanko je načet u jednom dugom procesu kolonizacije, čiji je glavni "konjanik" ionako njegovo veličanstvo novac. Da su Napoleon i Hitler igrali na tu kartu, tko zna, možda bi danas njihovi potomci posjedovali Rusiju.

No, zapravo nakon svih tih godina besmislenog i zamornog prepucavanja na temu kako će nam ubuduće biti u toj famoznoj EU, bolje ili gore, ja sam došao do zaključka kako mi je na kraju cijele te balade posve svejedno. Čista nirvana. S jedne strane imate cijeli taj birokratski megasustav ioanko izgrađen na interesima moćnika a kojemu ćemo ionako uvijek ostati na periferiji, ne toliko daleko od onoga da opet budemo bečki(tj. bankarski) konjušari a s druge strane, ovi koji su nas vodili "samostalno" zadnjih 20 godina ničime nisu dokazali da su opravdavali povjerenje, te im je "samostalna" država isključivo vlastita kasica prasica. Iako je ta prasica bojim se sve mršavija, jedva i da ima mesa na njoj. Domoljublje je ionako ljubić za frustrirane. S druge strane hard core europskeptike predvode nekakvi kvazipravaši i ustašoidi, čiji se eurokepticizam svodi na revljenje loših poskočica obično u kompletu s kirvajem zabranjenog znakovlja. Jebemti takav izbor, uistinu. Buridanov magarac bi u ovom slučaju umro od gladi, ne zato što mora birati između dva stoga sijena, nego što s obje strane zapravo nema ništa ukusnog za njega.

Kako se u tu priču uklapaju lokalni heroji i ima li ih uopće? I zašto bi, barem povremeno, možda baš zadnjeg dana ljeta, trebalo baciti pogled prema nebu?

Ono nekako u to doba godine, posebno u predvečerje dobije lijepu nijansu crvenkaste, a sami dani su takvi, da kad bi bilo izvedivo, bilo bi ih idealno provesti plahutareći na klupi ili onkraj nje cijeli dan. Čak mi se i moj grad, koji se već nekako davno uvukao u sebe (ili sam to učinio ja, na kraju izađe na isto) bar na tren otvara kao školjka, i onda na trenutak ulovim taj "goin home" feeling, iako nigdje nisam ni otišao. Čak mi ne treba aurora borealis da bih doživio prosvijteljenje i zaključio kako protok kapitala ne omogućava i protok misli. Ne neću ovo pretvoriti u još jednu opservaciju o Horvatinčić sindromu, o betoniziciji i izgubljenoj duši naših malih i velikih mjesta. Novac govori svojim jezikom, to smo bar zaključili, a napredak je ionako nemoguće zaustaviti. Uostalom on juri i po površini mora i do 100 milja na sat i ruši sve pred sobom, pa ima li smisla onda mu se uopće naći na putu.

Zapravo, vjerojatno ne. Tako što je moguće, rekli smo, samo u Avataru. U pravom životu uspavana mjesta, čekaju svog princa da ih probudi iz tisućogodišnjeg sna. Taj princ najčešće se zove kapital, a njemu je teško odoliti. Možda ima nezgodan karakter, ali je zato lijep ko slika, pa se lako u njega zaljubiti.A kažu, ako ih ne možeš pobijediti- ti im se pridruži.

A gdje su tu lokalni heroji? Eno ih svuda oko vas- voze svoje traktore, oru njive, idu u berbu i farbaju oronule ograde. Ili putuju svaki dan u ured u izraubanoj činovničkoj odjeći, klatare se u tramvaju i prebiru jeftinije voće na placu. I oni možda čekaju svoju priliku, da utrape komad zemlje nekom strancu ako je imaju ili možda čak, ako su dovoljno mladi i dovoljno obrazovani, da se uvale u neku eurostrukturu i ako ništa, osiguraju sebi bolja primanja kojima će zatvoriti kredite i koji će ih trgnuti iz dugogodišnjeg lokalnog sna. Koliko god on lijep bio, san je ipak samo san.

Nažalost, većina nas nema sreću da poput onog pustinjaka iz filma posjedujemo svoju plažu. A i da je imamo nisam baš siguran da ju prije ili kasnije ne bi utopili nekom korporacijskom bogu. No dobro znamo mi sve to, valovi, stijene i nebo osuto zvijezdama, apsolutno neprocijenjivo. Ko to more platit? Pa vjerojatno mastercard koji ako ništa osigurava toplu odjeću protiv vjetrova, san o budućnosti, te obično na kraju i zadnje, malo sitniša za potrošit na šanku. Uostalom plažu se uvijek može posjetiti kao turist te otplatiti taj gušt na nekoliko rata. Možete i na kraju ljeta, u postsezoni, tada je jeftinije i što je važnije, domaćini su nekako opušteniji. Čak djeluju posve normalno,a ne kao nekakvi neurotični domoroci. Uostalom i novci se broje na kraju, zar ne?

I tako dok sam razmišljao o svemu tome na zadnji dan ljeta, vidim da mi se post lagano ušetao u prvi dan jeseni. Nema veze, ioako ne očekujem da iznad mog kvarta dođe helikopter s ekscentričnim milijunašem, u krajnjoj liniji u ovim krajevima polarna svijetlost ionako ne uspijeva najbolje. Uostalom i u nebo intenzivno gledam nekako rijetko, možda par puta godišnje. A baš bih i mogao, ko onaj ne baš toliko ludi čiča na plaži, a vi me jedino obavijsetite ako uđemo u EU, te u međuvremenu narastu cijene nekretnina.

- 11:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.08.2011., četvrtak

Što držimo na nahtkaslu

Imate li nahtkasl kraj uzglavlja? Moram priznati da sam ja tek u nedavnom preuređenju spavaće sobe dobio svoj prvi pravi klasični "noćni ormarić", mali simpatični bijeli jednostavni komad namješatja danske proivodnje, koji sam čak i ja znao sastaviti po uputama, barem iz druge. Naravno na nahtkaslu je i noćna lampa švapskog proizvođača i to, lude li stvari-ona koja se pali na dodir- tako da mi je sad uzglavlje visokotehnološki sofisticirano te u mekim konturama, iako nemam pojma slaže li se to s feng-shui pretpostavkama. Ali ne uređuje čika feng moj životni prostor, nego okolnosti i sreća, ne nužno tim redom.

Što sve skupa nije i toliko bitno, nego me podsjetilo da ja na njemu uglavnom ne držim ništa osim te lampe. Dobro, ovo je sad malo nategnuto, jer imam u njemu- naime na donjoj polici pri dnu mi je nekoliko knjiga u procesu čitanja- koje uglavnom ne čitam. Tako sam momentalno tamo našao Treptaj Malcoma Gladwella, koju sam ionako pročitao pred koju godinu pa je sad samo malo prolistavam, Mrtvi uče plesati Ijje Strogoffa, simpatičnog ruskog novinara i sibirtrottera, koji mi je ok, ali mi ne paše na ovu vrućinu, knjigu Guide Knappa Hitlerovi ratnici koju nekako uvijek maknem sa strane jer mi se ne ratuje, jednog Dylana Doga te Doba ekstrema Erica Hobsbawma, u kojoj ionako nema ništa novo što bih mogao saznati o prošlom šašavom stoljeću.

To ne znači da uopće ne čitam, naprotiv u zadnjih mjesec dva pročitao sam nekoliko čak i jako dobrih knjiga(od koji posebno vrijedi spomenuti Murakamijevog Kafku na žalu što mi je svakako jedna od najboljih knjiga koja sam pročitao unazad nekoliko godina i preporučam ju svim srcem). Nego stvar je u tome da ja knjigu koju čitam, a nekad ih čitam i više "odjednom" jednostavno uvijek vucaram s mjesta na mjesto, a kako ih zapravo vrlo rijetko čitam u samom krevetu, onda knjiga koja mi momentalno najviše po guštu rijetko završi na nahtkaslu. Najčešće ni ja sam ne znam gdje. Ponekad pomislim da bih trebao imati posebni zvučni signal za traženje knjige koju čitam, ali ovako je zabavnije, jer se često tako zabodem i za knjigu slučajno uočenu u vidokrugu koja mi mometalno nije bila u planu. Ne znam što veli feng shui za to, ali meni je lako odvući pažnju.

No dobro, u svakom slučaju ipak ima nekog tog starinskog šarma u nahtkaslu kraj glave, možda zbog samom doslovnog njemačkog prijevoda riječi koji sugerira da je taj predmet noćne prirode, a možda zato što čovjek obično drži kraj glave ono što mu je ujutro najpotrebnije. Novčanik, recimo.

Ili recimo da sam nekakvi kvazipsihoanalitičar ili lajf kauč sumnjive diplome i još sumnjivijeg znanja, kao što su danas ta idiotska bleferska preseravanja u modi, mogao bi zaključiti nšto o vama na osnovu toga što držite na nahtkaslu. Pa bi ta analiza stvari koji su vam na ormariću išla recimo ovako:

BIBLIJA- Vi ste jedan bogobojazan čovjek koji i spavajući želi ostati u kontaktu s bogom, kako bi primili njegovu osobnu poruku. To je naročito čest slučaj ako ste pred osobnim bankrotom. Prije spavanja spržite obavezno jedno (kraće) evanđelje, a budite se uz Knjigu u Jobu, pogotovo ako ste nezaposleni. Ili to, ili ste u hotelu na američkom srednjem zapadu.

RADNI PLAN ZA SUTRA- Vi ste toliko sretni što imate posao, pa liježete s njim u krevet, iako vaša supruga nije oduševljenja takvom menage a trois kombinacijom. Pritom nema veze što radite kao cjepač karata na dinamovom stadionu ili čuvar državnog pečata, bitno je uvijek biti dobro pripremljen.

ČEKIĆ- Ova kombinacija je naročito interesanta ako vam cimer(ica) ima radni kombinezon i žuti šljem. U tom slučaju možemo proglasati fetišističkim rekvizitom, inače spadate u onih nekoliko miliona Hrvata koji se svake noći u snu lupaju po glavi.

LISTIĆ IZ KLADIONICE- Ide u paketu s daljinskom upravljačem televizora. Obično se budite u tri ujutro i bunovni na teletekstu tražite rezultate malezijskog lota ili madagaskog bejzbola, kako bi konačno skucali lovu za platit račun za vodu. Nije dobro imati ga u kombinaciji s pištoljem.

SLIKA VAŠEG BRAČNOG PARTNERA - Idealno za parove koji su duže od 20 godina u braku. Baci se prvo pogled na sliku koja je slikana otprilike isto u to doba, godinu plus minus, a onda se žmireći okrene na drugu stranu u potrazi za seksualnim činom. Ili onim što zamišljate da bi tako trebao izgledati.

KONDOMI- Igrate u klasi umjereni optimist. Ili snimate humorističnu emisiju tipa "U potrazi za savršenom kuhinjom".

PAPIRNATE MAMIRNICE- Iako u početku smišljene za one koji iz kreveta gledaju Oprah, u zadnji vrijeme primjećene na nahtkastlima i onih koji sa istog mjesta gledaju dnevnik. A dobro je i za one nerijetke koji plaču po buđenju.

KNJIGA O DŽUNGLI- Upozornje za ženski spol, ako primjetite ovu knjigu na nahtkastlu vašeg supruga, budite stalno na oprezu. Ako u nekoj ladici nađete i leopard tarzanke, znate da je to zavržna faza. Možda da mu kupite Pinochia za rođendan.

PELAGONIJE- Vi ste single muškarac u pedesetima, nakon uspješne lobotomije izvršene u megamarketu.

MOBITEL I SAT- Vi ste jedan od onih koji stalno odgađaju sutra, ne shvaćajući da se ono ioanko dogodilo prekjučer. Također se nadate sms od banke u 3 ujutro kojom vas izvještava o nekoj čudnovatoj uplati u sitne sate ili imate ljubavnicu na Tasmaniji.

DOPOLA ISPIJENO PIVO- Ah mladosti, slatka mladosti.

KRIGLA ILI KANTA VODE- Iako prividno govori o osobi sa zdravim životnim navikama, zapravo je vjerovatnije riječ o malo burnije provedenoj noć sa šankom kraj uzglavlja. Ako je o lavoru riječ, stvari su onda malo ozbiljnije, ali na kraju ipak izađu na vidjelo, da ne kažemo zrak.

VAŠ IZMIŠLJENI NOĆNI PRIJATELJ- Najčešće obitava na tzv. bidermajer nahtkasllima. Ima oko 45 godina, sluša Country i Jelenu Radan, ima šprahfeler i četvrtkom ima slobodnu noć. Pouzdan i učinkovit, osim u slučaju kad ga tražite nešto novaca, kada je po običaju švorc.

TABLETE ZA SPAVANJE- Ne brinite niste zaspali, nego ste vjerojatno mrtvi. Ali ni to nije najgore što vam se moglo dogodite,zamilite kako bi vam bilo da na na nahtkaslu imate knjigu Brune Šimleše- Ljubavologija.

Eto to su samo neki od modela osobnosti koji se mogu iščitati s vašeg nahtkasla. Ako i dalje imate tek samo običnu knjigu lakšeg tipa i velikih slova, noćnu lampicu, ručni sat i ključeve, ne brinite niste nenormalni. Možda samo češće koristite tagkasl.

- 12:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.07.2011., subota

Hrvatske ljetne nemaseparaolimpijske igre 2011

Mislite da je ljeto zapravo jedno dosadno i neaktivno godišnje doba, u kojem svi samo čekaju da zbrišu na godišnji odmor, dokopaju se obale ili eventualno uživaju u praznim gradskim ulicama i slobodnom mjestu za parking? E pa, malo ste se prešli. Svijet u boci vam poklanja širok dijapazan kretaivnih ljetnih igara, kojima ćete skratiti duge ljetne dane, efikasno se boriti protiv dosade i omogućiti vam da provedete aktivan godišnji odmor puni natjecateljskog duha i elana.

Evo naših prijedloga, a vi ih nadopunjujte po želji i javite nam ako imate vi neku svoju igru:

RASPIŠI IZBORE

Mogu igrati od dva do nekoliko desetaka igrača i to i pojedinačno i timski što je preporučena varijanta, jer uvijek možete optužiti suigrače za neuspjeh. Cilj je igre je prvi raspisati izbore, a da protivici ne saznaju njihov datum ili ga saznaju tek dan kasnije nakon što budu održani. Za svaki lažno "objavljeni" datum dobiva se onoliko bodova koliko je vani trenutno stupnjeva celzijusa, a za uspješno dobivene izbore onoliko bodova koliko dobijete mandata. Timovi imaju pravo vrbovati protivničke igrače cijelo vrijeme trajanja igre, a prijelazni rok traje i nakon završetka igre, u kojem onda igrači koji su promijenili tim, prenose svoju zalihu bodova iz prethodnog ciklusa u protivnički, najčešće pobjednički, tabor. Jedino pravilo u igri je da završi do kraja godine, dakle- nikad.

OTPLATI KREDIT

Igrate pojedinačno ili timski protiv neke od vodećih stra... ovaj hrvatskih banaka. Jedini cilj igre je završiti ju prije nego što potpuno malaksate, što u pravilu uspijeva samo rijetkim igračima, posebno otpornim na ekstremne uvjete u kojima se igra, te koji posjeduju specijalnu opremu kojom su zaštićeni od često brutalnih i agresivnih niskih startova robusnih bankarskih bekova. U slučaju da igrač umre ili bude iscrpljen prije kraja igre, zamijenjuje ga najbliži krvni srodnik. Igra za one od 7 do 77 godina, pri čemu igraju cijelo to vrijeme.

PRATI TEČAJ ŠVICARSKOG FRANKA

Za igru su potrebne dvije igraće kockice i beskrajno strpljenje, pa se ne preporučuje onima tanjih živaca. Igra se tako da se promućkaju i bace kocke, zatvori oči i onda uz duboki uzdah pokušava pogoditi dobiveni tečajni iznos. Ako je iznos tečaja manji nego što je igrač pogađao, što se rijetko događa, za nagradu može otići po kruh i mlijeko ili kakvu okrepu, a ako nije baca još jednom, u nadi da tečaj pasti, prije nego što pregladni. Igra se sve dok se ne izližu kockice ili devalvira kuna, a u HNBu možete nabaviti čašu, igraće kockice i tablu potrebnu za igru, ali nažalost bez detaljnih uputa za igru.

PRETUCITE STRANOG DRŽAVLJANINA (NE)POŽELJNOG PORIJEKLA

Igra za dokone hobiste i sve one koji se tako osjećaju. Pravila igre su vrlo jednostavna, presretnete zbunjenog stranog turista na ulici koji baulja ništa ne sluteći i ljubazno ga pitate za neku lokalnu ulicu. Ako bogec ne zna ili nikad nije čuo za Zvonimirovu kletvu, priljepite mu jedan šamar i tako dobivate bod. Pobjednik je onaj koji zašamara više stranaca, no ako ste kojim slučajem zašamarili nekog lokalca koji nije baš upućen u raspored ulica, gubite bodove. Dodatni bod dobijete ako izlemate nekog turista s planom grada u ruci, a dva ako je iz neke od zemalja u "okruženju". Ekstremnije varijante igre nagrađuju i bacanje osobnih vozila u more, ali od njih se odustalo zbog razvoja ekološke svijesti.

PREPOZNAJ SANADERA

Igra se tako da se igrači strateški rasporede oko mjesta gdje bi se mogao uprizoriti bivši premijer nakon što sleti u ring za igru, negdje na potezu od aerodroma do Remetinca. Cilj je čučati dobro skriven, sve dok igrač sa sigurnošću ne prepozna poznatu staturu, te u tom trenutku mora povikati "Ivo vraćaj pare", prije drugih igrača. Ako se bivši premijer trzne ili mahne rukom dobije se bod, u slučaju da se ogluši, slijede negativni bodovi. Ako se pak traženi ne ukaže, pobjednik je onaj ko prvi prokaže nekog do njegovih jataka ili spasi sebe od cinkanja. U igru su dozvoljene sve vrste kamuflaže, pa igrači mogu nositi skupa odijela i satove ili se kriti ispod velikih Bukovčevih platna, kako bi bili teže primjećeni.

UKRADI JADRANKI BROŠ

Samo za najhrabrije igrače, sklone avanturi i riziku s iskustvom iz "Jackassa", "Survivora" i "Big Brothera". Cilj je pojaviti se na nekom mjestu (nije loše imati dojavu) gdje će se tog dana ukazati premijerka, recimo prilikom postavljanja kamena temeljca za tvornicu polovnih čavala ili prisustvovati rezanju trake prilikom otvarnja novog(još nedovršenog) vrtića u Sv. Ivanu Lomivratu. Potom naglo iskočiti iz ushićene gomile i uz povik Geronimo(ili nešto domaće npr "Šubašić"), probati joj istrgati bedž iz revera, te izmaći osiguranju i pobjeći lokalnim autoprijevoznikom. Igra nije završena dok se bedž ne utrapi na lokalnom buvljaku ili Ebayu po cijeni od bar 9 kuna plus PDV.

POTPIŠI PRETPRISTUPNI UGOVOR

Igraju dva igrača, a od rekvizita su potrebni napunjeno nalivpero i dobre tenisice. Igrači trče od odabrane balkanske vukojebine do Bruxellesa, a cilj im je stići brže od protivnika, potpisati ugovor prije njega ali i nego što se sasuši tinta u nalivperu. Ako se to ipak dogodi, igrači se svaki put moraju vratiti na početnu točku te početi trku iznova, al je mjesto povratka sve dalje od cilja u svakom sljedećem pokušaju. Ako ne uspije nijednom igraču za kaznu moraju ući u balkansku krčmu i zapaliti svijeću.

NAĐI POSAO

Nekoć vrlo popularna igra za mlade i stare, no danas nažalost skoro potpuna izumrla među mladeži, tako da rijetko vidimo kako se po dvorištima i školskim igralištima igra ove nekoć tako popularna igra. Cilj je uz pomoć jednostavnih uputa i rekvizita(diploma, jedna do dvije ruke, šestar i kompas) pronaći radno mjesto. Igra se po strmom i neravnom terenu, često vas po putu napadaju divlje životinje poput vukova i lisica ili ministara prerušenih u klaunove koji vam se putem smije u facu i dekoncetriraju vas. Obično igrači koji uspiju u cilju najčešće budu toliko iznureni napornom igru da nemaju na kraju snage dignuti ni zasluženi pehar, a kamoli dočekati plaću.

GLASNO KUKURIKNI VEĆ JEDNOM

Igra posebno namijenjena razbuđivanju posebno uspavane i lijene djece, koja se se posebno umrtvila posljednjih godina pa su bila u stanju hibernacije. Cilj je potaknuti igarče da se odlijepe od nekorisnih aktivnosti poput davanja izjava za tisak, organiziranja radnih skupština i plenuma te pogotovo od druge zarazne igre kojoj su troma djeca naročito sklona-mlaćenja prazne slame. Onaj igrač koji na kraju najglasnije kukrikne, konačni je pobjednik, ali to ne znači na kraju da neće završiti u - loncu. Iako igrač koji izgubi u ovoj igri ima dodatnu šansu da na kraju postane- lucky looser.

UŠMINKAJ STATISTIKU

Vrlo komplicirana "mozgalica" gdje je cilj u nekoliko poteza tipkovnicom ili mišem prikazati stvari potpuno suprotnima nego što one jesu. Igrač na početku igre dobije prave podatke o stanju državne blagajne, ali ih mora u što kraćem roku zamutiti, tako da ga protivnički igrač ne provali. Pobjednik je onaj koji na kraju ima ljepšu i kićeniju statistiku, bez obzira koliko se poklapa sa stvarnom. Iskusniji igrači kasnije mogu prijeći na ige sličnog tipa- npr- uljepšaj razvalinu od gradskoj stadiona ili obuci prosjaka, preuzetu po sličnom modelu iz Politikinog zabavnika.

PREŽIVI U HRVATSKOJ

Omiljena ljetna razbribriga većine Hrvata uz križaljke, bevandu i seks. Cilje igre je jednostavan, iako vrlo težak- dočekati jesen i pri tom ostati koliko toliko normalan, a možete se služiti svim mogućim dozvoljenim sredstvima kao što su siva ekonomija, klađenje na Dinamo i prodaja bubrega. Dodatne bodove dobivate ako imate posao, nemate kredit i prekoračanje po računu, a oni igrači koji uz to uspijevaju platiti režije i osatane im nešto sitno za hranu dobivaju posebnu diplomu kojom će se moći hvaliti godinama kasnije "Preživjeli sa hrvatske ljetne olimpijade 2011". Ukoliko je u međuvremenu, kao i onu pravu diplomu- ne pojede!

- 11:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>